Uspjeli smo postati velika nuklearna sila sposobna braniti neovisnost i nacionalno dostojanstvo naše domovine moćnim nuklearnim i hidrogenskim napadima – tu rečenicu je izrekao sjevernokorejski vođa Kim Jong-un u četvrtak 10. prosinca. Također, nadodao je kako će Sjeverna Koreja nastaviti aktivno razvijati svoju vojnu industriju. Prilično oštro i uznemirujuće priopćenje koje je u medijima prošlo manje zapaženo jer je fokus svjetske javnosti usmjeren na rat u Siriji, migrantsku krizu, klimatsku konferenciju u Parizu i drugo.
Da bi shvatili političko značenje hidrogenske bombe trebamo prvo spomenuti njene vojne potencijale. Hidrogenska ili termonuklearna bomba je oružje nuklearnog tipa koje se zasniva na energiji koja se oslobađa pri fuziji izotopa vodika ili nekih sličnih lakih atomskih jezgri. Hidrogenska bomba je daleko najmoćnije oružje na Zemlji ikad napravljeno. Primjerice eksplozija takve bombe je 700 puta jača od jačine atomske bombe koja je bačena na Hiroshimu 1945. godine. 1961. prvu hidrogensku "Car" bombu su napravili Sovjeti po nalogu Nikite Hruščova. Do danas su H - bombu uspjeli napraviti Rusija, Kina, Indija, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska.
Seul i Washington su brzo reagirali negirajući navode Pjongjanga. Takav stav nije nimalo začuđujući. Teško će priznati da su Sjevernokorejci uspjeli ući u elitni krug zemalja s hidrogenskom bombom. Većina američkih analitičara, uključujući Davida Albrighta, Jeffreyja Lewisa i sl., vjeruje kako su Sjevernokorejci vršili neke eksperimente s fuzijom te da su vjerojatno postigli unaprjeđenje svojih nuklearnih oružja, no da nisu uspjeli postići takav uspjeh poput izrade H - bombe.
S obzirom na tvrdnje analitičara o iračkom oružju za masovno uništenje u tim istima medijima, kao CNN, BBC, USA Today i slični, sasvim je jasno kako im se ne može vjerovati. 2002. - 2003. su tvrdili da Irak posjeduje razorna oružja, a 2015. tvrde kako Sjeverna Koreja ne posjeduje hidrogensku bombu. Iznose se stručna mišljenja koja odgovaraju vladajućoj američkoj administraciji.
Međutim, vijest da Sjeverna Koreja posjeduje hidrogensku bombu (ili barem mogućnost da je ima) ne smije proći neopaženo. Dapače, to je top vijest koja bi bila negdje u rangu saznanju da Ukrajina opet ima nuklearno oružje ili da je Islamska država napravila ili nabavila nuklearno ili kemijsko naoružanje. Pritom ne želimo poistovjetiti te političke subjekte sa Sjevernom Korejom, no sve navedene države (kakve god one bile) predstavljaju geopolitičko žarište te njihovi potezi mogu promijeniti političku sliku svijeta. Zapravo potezi tih država već su uvelike promijenili sliku svijeta. Ukratko, saznanje da Sjeverna Koreja možda ima H – bombu ima veliku političku težinu.
Nije prvi put da se Pjongjang hvali odnosno prijeti nuklearnim oružjem. To je dobro poznata njihova strategija koja je prvi put iznesena u javnosti u veljači 2005. Tada su svijet obavijestili kako su proizveli nuklearna oružja za "samoobranu". U listopadu 2006., svibnju 2009. i u veljači 2013. godine izvršili su prikrivene nuklearne testove i svaki puta su zbog njih zaradili međunarodne gospodarske sankcije.
No osim velikih nuklearnih testova svako malo Sjevernokorejci ispaljuju odnosno testiraju balističke rakete i projektile (malog, srednjeg i dalekog dometa) razorne moći. Da je vrag odnio šalu potvrdio je admiral i čelnik NORAD-a, vojnog zapovjedništva za zračnu sigurnost SAD-a i Kanade, Bill Gortney, u travnju i listopadu ove godine. Tada je potvrdio da je Sjeverna Koreja u stanju pogoditi američko tlo interkontinentalnim balističkim raketama s bojevim glavama.
Stalne vojne aktivnosti, tj. razvijanje nuklearnih kapaciteta, potvrđuju kako se Pjongjang drži svoje Songun politike, tj. politike koja vojsku stavlja na prvo i najvažnije mjesto u državi i društvu. Sjevernokorejski režim je svojevrsna jedinstvena (nikad prije viđena) kombinacija komunizma i fašizma. O tome kako takav režim funkcionira i kako njegovi državljani žive moglo bi se naširoko polemizirati, no ono što se zna jest da je Sjeverna Koreja vojno-politička velesila.
Doduše, portal Global Firepower svrstao je Sjevernu Koreju tek na 36. mjesto na listi svjetskih vojnih sila dok je recimo Južna Koreja na 7. mjestu. Istina je da je sjevernokorejska vojska zastarjela u konvencionalnom oružju, ali upravo zbog toga išli su razvijati nuklearno oružje kako bi parirali svojim južnim susjedima.
"Rat je nastavak politike drugim sredstvima" - poznata je izreka pruskog generala Carla von Clausewitza. Tako je slučaj i s dvjema Korejama iako trenutno aktivno ne ratuju. Kao što smo već naveli, saznanje kako Kim Jong-un možda ima hidrogensku bombu vijest je od strahovitog (geo)političkog značaja i važnosti iz više razloga.
Hidrogenska bomba je zapravo politička bomba sa svojom svrhom.
Možda prvi i najveći razlog puštanja "bombaške" vijesti u ovim trenucima jest odgovoriti na optužbe iz Ujedinjenih naroda. Naime, svake godine 10. prosinca se obilježava Dan ljudskih prava. Tim povodom ove godine sazvana je sjednica Vijeća sigurnosti UN-a gdje se raspravljalo o stanju ljudskih prava u Sjevernoj Koreji. Iznesene su teške i uvredljive optužbe. Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava Zeid Ra'ad al-Hussein žestoko je napao Sjevernu Koreju i njenog vođu osobno za veoma ekstremno kršenje ljudskih prava. Prema njemu Pjongjang ima po zatvorima i logorima oko 100 tisuća političkih zatvorenika.
Tenzije su još više podignute najavom da će se Vijeće sigurnosti UN-a obratiti Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) kako bi prijavilo Sjevernu Koreju zbog kršenja ljudskih prava i zločina protiv čovječnosti. Sjednica je unaprijed najavljena i znao se njezin ishod i prije nego što je održana.
Nije slučajno da je Kim Jong-un otkrio vijest o izradi hidrogenske bombe isti dan, 10. prosinca, kad je žestoko napadnut u UN-u. To je njegov odgovor na optužbe. Odgovor u stilu jednog modernog bezosjećajnog diktatora. Zna se dobro iz povijesti kako se diktatori neće pokušati umiliti stranim režimima i političkim neistomišljenicima ako baš ne moraju. Žestoke optužbe dobile su žestoki odgovor. Od tužbe pred Međunarodnim kaznenim sudom ionako neće biti ništa jer će Kina uložiti svoj veto, ali zaoštravanje retorike od strane UN-a prema Sjevernoj Koreji nije i ne može biti slučajno.
Drugi razlog zbog čega je Kim Jong-un izrekao ovu novost, i zbog čega je uopće napravio bombu, jest ponovno pridobivanje pozornosti svjetskih medija i ponovno skretanje pozornosti na Korejski poluotok. Događanja na Bliskom istoku, Ukrajini, migrantska kriza i teroristički napadi gurnuli su Sjevernu Koreju u pozadinu. 2015. godine tenzije između dvije Koreje nisu bile u fokusu osim nekoliko dana tijekom kolovoza kada su sjevernjaci prijetili južnjacima zbog postavljanja zvučnika u demilitariziranoj zoni koji su emitirali propagandne poruke. Na sreću sve je beskrvno riješeno.
Budimo jasni, režimi poput sjevernokorejskog, ali i ne samo njega - u biti sve male države koje se žele oduprijeti velikima kako bi sačuvale svoju neovisnost - moraju stalno biti u žiži događanja. Moraju biti u centru pozornosti masovnih medija kako bi skrenuli pažnju velikih i malih promatrača na sebe. Veliki promatrači su velike države poput SAD-a, EU-a, Rusije, Kine itd. Mali promatrači su gledatelji ispred TV ekrana i surferi ispred računalnih monitora diljem svijeta. Ako uspiju skrenuti pozornost na sebe male države će se lakše oduprijeti velikima jer će steći popularnost i naklonost milijunskog auditorija. Osim Sjeverne Koreje koja to konstantno radi, Hugo Chavez je na primjeru Venezuele to vrhunski radio te mu je takav eksponirani nastup omogućavao da bude toliko jak na vanjskom i unutarnjem planu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
