Mnogima će dugoročno promaknuti jedan važan detalj u kontekstu rata u Siriji, detalj koji se svodi na činjenicu o jednom pravom malom ratu - ne konvencionalnom, dakako - između Turske i SAD po pitanju sudbine grada Kobani.
Bilo bi apsurdno i pomalo zastrašujuće da Turska može izvojevati pobjedu u ovom kratkom, neproglašenom, ali diplomatski vrlo intenzivnom, srazu između Ankare i Washingtona.
Sudeći prema zadnjim informacijama, logika i dalje funkcionira - Turska je danas poručila kako će otvoriti granicu za kurdske borce kako bi mogli ući s pojačanjem i oružjem za grad Kobani.
"Mi nikada nismo htjeli da Kobani padne", tvrdi danas turski ministar vanjskih poslova, Mevlut Cavusoglu. Da, naravno da niste, nipošto, samo ste očajnim Kurdima i gradu Kobani, do danas, blokirali jedini spas - sjevernu granicu kojom se jedino moglo dovesti nužno pojačanje, dok je grad bio (i još uvijek jest) okružen ISIL-om s juga, zapada i istoka.
Zašto Turska sada popušta? Zašto baš danas? Koji su čimbenici doveli do takvog naglog zaokreta? Kao prvo, spomenimo kome popušta - Turska želi da preko njene granicu u Kobani uđu Peshmerga kurdske snage, a ne PKK, mada bi bilo daleko logičnije da se prostor ustupi PKK-u koji je već tamo, a ne da se dovlače kurdske snage skroz iz Iraka.
No, to je razumljivo, jer kada govorimo o Kurdima zapravo imamo - iz perspektive Turske barem - "dvije vrste Kurda" (dakako, kada bismo pričali o "vrstama" Kurda niz bi bio daleko veći, jedan od faktora koji će se uskoro pokazati vrlo bitnim su i iranski Kurdi, milijuni iranskih Kurda, no o tome nekom drugom prilikom). Te dvije vrste su prema stajalištu Ankare kao dan i noć - u Turskoj imamo PKK, kojeg Ankara smatra terorističkom organizacijom, dok u Iračkom Kurdistanu imamo Peshmerge i cjelokupnu političku nomenklaturu koja je, još uvijek, vrlo bliska turskim vlastima i predsjedniku Erdoganu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
