Mnogima će dugoročno promaknuti jedan važan detalj u kontekstu rata u Siriji, detalj koji se svodi na činjenicu o jednom pravom malom ratu - ne konvencionalnom, dakako - između Turske i SAD po pitanju sudbine grada Kobani.
Bilo bi apsurdno i pomalo zastrašujuće da Turska može izvojevati pobjedu u ovom kratkom, neproglašenom, ali diplomatski vrlo intenzivnom, srazu između Ankare i Washingtona.
Sudeći prema zadnjim informacijama, logika i dalje funkcionira - Turska je danas poručila kako će otvoriti granicu za kurdske borce kako bi mogli ući s pojačanjem i oružjem za grad Kobani.
"Mi nikada nismo htjeli da Kobani padne", tvrdi danas turski ministar vanjskih poslova, Mevlut Cavusoglu. Da, naravno da niste, nipošto, samo ste očajnim Kurdima i gradu Kobani, do danas, blokirali jedini spas - sjevernu granicu kojom se jedino moglo dovesti nužno pojačanje, dok je grad bio (i još uvijek jest) okružen ISIL-om s juga, zapada i istoka.
Zašto Turska sada popušta? Zašto baš danas? Koji su čimbenici doveli do takvog naglog zaokreta? Kao prvo, spomenimo kome popušta - Turska želi da preko njene granicu u Kobani uđu Peshmerga kurdske snage, a ne PKK, mada bi bilo daleko logičnije da se prostor ustupi PKK-u koji je već tamo, a ne da se dovlače kurdske snage skroz iz Iraka.
No, to je razumljivo, jer kada govorimo o Kurdima zapravo imamo - iz perspektive Turske barem - "dvije vrste Kurda" (dakako, kada bismo pričali o "vrstama" Kurda niz bi bio daleko veći, jedan od faktora koji će se uskoro pokazati vrlo bitnim su i iranski Kurdi, milijuni iranskih Kurda, no o tome nekom drugom prilikom). Te dvije vrste su prema stajalištu Ankare kao dan i noć - u Turskoj imamo PKK, kojeg Ankara smatra terorističkom organizacijom, dok u Iračkom Kurdistanu imamo Peshmerge i cjelokupnu političku nomenklaturu koja je, još uvijek, vrlo bliska turskim vlastima i predsjedniku Erdoganu.
Stoga je razumljivo da Turska želi da u Siriju sada uđu "njihovi Kurdi". Koliko je to pametan potez? Iz perspektive Ankare ovo je jedino logično rješenje, ali pitanje je kako će se jedni Kurdi slagati s drugima kada se i ako nađu zajedno na prvoj liniji fronte.
Nemojmo zaboraviti što je Rojava (Sirijski Kurdistan) i na kojim je ideološkim osnovama nastala. Kurdsko pitanje danas postaje vrlo kompleksno, ali i u cjelokupnom ustroju međusobno kontradiktorno. Rojava je proizvod ideala (i evolucije ideala) nekoć izrazito revolucionarno-marksističke organizacije Kurdistanska Radnička Partija (PKK), dok je Irački Kurdistan s druge strane nešto sasvim drugačije.
Možemo se složiti da Kurdi zaslužuju, u najmanju ruku, svoju autonomiju u svim zemljama gdje žive - dakle u Siriji, Iraku, Turskoj i Iranu. No, u procesu stvaranja tih autonomija moramo imati u vidu kako su nastale. Irački Kurdistan nastao je kao zapadni vojni protektorat, doslovno - u vrijeme Saddadmove vlasti u Iraku, 90-ih godina, na području Iraka su formirane dvije zone zabrane leta koje su bile nadzirane od strane SAD-a i njihovih Zapadnih saveznika. Ona sjeverna imala je za cilj braniti Kurde, dok je ona južna ispod Bagdada imala za cilj braniti šijite.
U toj zaštićenoj zoni Kurdi su dobili svoju autonomiju, a ako znamo tko je zonu omogućio razumljivo je da su isti akteri i očekivali da nova kurdska vlast bude upravo njima politički naklonjena. To se i dogodilo, zato i imamo neke danas naizgled čudne kontradikcije kao što je ona da su Kurdi desetljećima vodili krvavi boj s turskom državom za svoju slobodu, dok su Kurdi u Iraku već duže vrijeme vrlo lojalni toj istoj turskoj državi.
Dakako, kasnije je i južna zona zabrane leta došla na svoje američkom invazijom 2003. - irački diktatorski, ali sekularni, sunitski režim je uništen, a vlast su pod nadzorom Amerikanaca preuzeli šijiti. No, to je već priča o staroj taktici "podijeli pa vladaj", tako da danas u Iraku imamo tri dominantne sekte koje se međusobno mrze, ali ih ujedinjuje činjenice da sve blisko surađuju sa SAD-om i od SAD-a očekuju zelena svjetla za vlastite političke probitke.
Koliko dobro SAD balansira ovom delikatnom situacijom možemo se uvjeriti i sami pogledavši na što Irak sliči danas. I prije velike ISIL-ove invazije ove godine (prvi val početkom godine koji udara na Falluju i Ramadi i onaj drugi, veći, početkom ljeta, kada pada Mosul) Irak je bio vrlo destabiliziran.
SAD smatra sunitska plemena u Anbaru svojim saveznicima, isto kao i šijitsku političku elitu u Bagdadu i isto kao i Kurde u Arbilu. Irak nije recept za kaos od invazije 2003. Ne, to je pogrešno i zaista se previše pripisuje Georgeu W Bushu (mada je magnituda njegovog zločina najveća) - veliki problemi s Irakom počinju još početkom 80-ih kada je SAD "pogurao" Saddama u jedan od najrkvavijih ratova na prostoru Bliskog istoka, rat s Iranom, kako bi se eventualno ugušila Iranska Revolucija (ili da bi je se barem spriječilo od širenja, što je u neku ruku postignuto).
Saddam se pošteno istrošio ratujući protiv Irana, kako u novcu tako i u ljudstvu. Kada se SAD nakon tog krvavog rata koji je trajao kroz cijele 80-e počeo pretvarati kao da o tome ništa ne zna, Saddam se odlučio "namiriti" okupacijom Kuvajta. Tek tada postaje "diktator", a sve dalje je povijest, tj. kontinuitet događaja koji se i danas jasno osjećaju u svakom kutu Iraka i šire. Iz tog povijesnog konteksta stvoren je Irački Kurdistan i on će sada biti vrlo jaka karta na koju će igrati mnogi, ali ne samo očekivni akteri - zanimljiv je podatak da prva zemlja koja je poslala iračkim Kurdima oružje, kada se ISIL sjurio prema njima, nije bila niti jedna klasična "saveznica", niti SAD niti Turska, već Iran.
Što to znači? To znači da Iran još jednom lukavo u kaosu traži nova uporišta, a sudeći prema toplom dočeku u Arbilu za dužnosnike iz Teherana, vjerojatno u tom planu i ima nešto konkretno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
