Dana 29. listopada 1956. izraelske snage napale su Egipat. Idućeg dana su Velika Britanija i Francuska brzo dali ultimatum obim stranama da zaustave ratovanje. Nitko nije poslušao, pa su petog studenog anglo-francuske snage napale Egipat kako bi 'razdvojili borbene snage'. Operacija je bila vojni uspjeh, ali katastrofalni politički poraz. Za Britaniju i Francusku akcija je temeljena na laži, i dovela je do konačnog poraza imperijalne ideje ove dvije europske države.
Pravi razlog europske intervencije bila je želja za zbacivanjem egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, koji je tri mjeseca prije nacionalizirao kompaniju koja je rukovodila Sueskim kanalom. U Parizu i Londonu se to tumačilo prijetnjom dobavi nafte za Zapadnu Europu, kao i napad na općeniti međunarodni poredak. Diplomatski napadi na Nasera bili su neuspješni, te se moralo pronaći 'jače' sredstvo za njegovo diskreditiranje. Međutim, Dwight Eisenhower, koji se tada kandidirao za drugi mandat u Bijeloj kući na platformi mira i blagostanja, nije bio sklon korištenju sile. Njegov ministar vanjskih poslova John Foster Dulles također je bio oprezan. Moguće je da su obojica htjeli zatvoriti oči pred uobičajenim kolonijalnim ponašanjem Britanaca i Francuza.
Međutim, na čelu britanske vlade bio je Anthony Eden, čovjek s reputacijom internacionalista i čovjeka mira. Frustrirajući francuske saveznike, Eden nije htio ući u odlučnu akciju i stalno je odgađao pokušaje rušenja Nasera kako bi se prilagodio svjetskom razmišljanju, umornom od dva svjetska rata u manje od pedeset godina. Stoga su Britanci smislili tajni plan, prozvan Protokolom iz Sevresa. Potpisali su ga Britanija, Francuska i Izrael, i obvezivao je tri države na zajedničko djelovanje. Izrael bi napao Sinajski poluotok, davajući time izliku za anglo-francusku intervenciju, koja bi uslijedila zbog sporosti i neučinkovitosti UN-a da sačuva mir u Egiptu. Malo ljudi nije shvatilo o čemu se zapravo radi, a Amerikanci su bili iznimno ljutiti. Uslijed snažne svjetske kritike, Britanci su brzo pozvali na prestanak vatre. Eden je na svom mjestu bio samo nekoliko tjedana, prije nego je dao ostavku zbog lošeg zdravlja. Sueska pustolovina mu je oduzela svu čast, a Britancima donijela sramotu.
Američki predsjednik je snažno upozorio Britaniju da ne napada Egipat, jer će uslijediti ozbiljna šteta britanskom financijskom sustavu. Smatra se da je Sueska kriza dovela do kraja britanske uloge kao velike svjetske sile. Sueski kanal je bio zatvoren od listopada 1956. do ožujka 1957., nanoseći teške financijske gubitke Europi. UN je stvorio UNEF mirovnu operaciju sa zadatkom patroliranja egipatsko-izraelskom granicom. Kanadski ministar vanjskih poslova Lester Pearson je zbog svoje uloge u sprječavanju sukoba dobio Nobelovu nagradu za mir, a pretpostavlja se da je istodobno sa Sueskom krizom Sovjetski savez stekao hrabrosti da napadne Mađarsku.
Sueski kanal je jedan od temeljnih odrednica suvremenog egipatskog nacionalnog ponosa i dokaz nezavisnosti za vrijeme Nasera. On je svojom političkom odlučnošću uspio razbiti anglo-francuski kolonijalni um. Regionalni interesi Pariza i Londona bili su suprotni Naserovim idejama. Posebno je Pariz optuživao Kairo za snažnu potporu alžirskoj nezavisnosti, dok je Eden bio nezadovoljan Naserovim protivljenjem Bagdadskom paktu. Uz to, Naser je favorizirao neutralizam, priznao je komunističku Kinu, te s Jugoslavijom i Indijom krenuo stvarati Nesvrstane. Stoga su London i Pariz odustali od financijske pomoći za izgradnju Asuanske brane, glavnog i kritičnog infrastrukturnog projekta za razvoj Egipta. Stoga je u svom slavnom govoru u Aleksandriji Naser najavio nacionalizaciju Sueza i time okončao razdoblje britanskog imperijalizma u Egiptu. Ta najava je odjeknula diljem arapskog svijeta, čineći od Nasera pravu legendu i lidera arapskog svijeta, predvodnika panarapske ideje i islamskog socijalizma.
No, kako se danas Naser i naserizam doživljavaju u Egiptu, zemlji koja je iznimno podijeljena između jakih islamističkih i militarističkih snaga? Nakon tzv. Arapskog proljeća i dolaska Muslimanskog bratstva na vlast, došlo je do velike promjene službene povijesti. U društveno-povijesnim predmetima u osnovnoj i srednjoj školi, naglasci više nisu bili na osobama poput Nasera, Sadata i Mubaraka, već na tri revolucije - onoj 1952. kada je Naser srušio monarhiju u Egiptu, rat 1973. i 2011. Ali, imidž Nasera je toliko snažan da ga nije bilo lako izbaciti i u vrijeme vlasti Mohameda Morsija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
