Svake godine velik dio od 1,6 milijardi muslimana na svijetu pokušava otići u Meku na hadžiluk. Otprilike tri milijuna muslimana to i ostvari. Odluku koliko ljudi može doći na ovo najvažnije hodočašće islama, kao i otkuda, donosi Ministarstvo za hadž Kraljevine Saudijske Arabije. Za saudijsku vladu, radi se o mamutskom logističkom izazovu.
Hadžiluk je jedan od najvećih okupljanja na jednom mjestu. Hodočasnici pristižu iz gotovo svake zemlje na svijetu, a neki cijeli život provedu skupljajući novac da pođu na ovo fizičko, ali i duhovno putovanje. Njihov put najčešće počinje na Međunarodnoj zračnoj luci Kralj Abdulaziz, i to na terminalu koji je posvećen samo hodočasnicima, izgrađen u obliku beduinskog šatora. Hodočašće se odvija na području grada Meke i bliže okolice, te od vlasti zahtjeva koordinaciju smještaja, hrane, vode, zdravstvenih usluga, prijevoza, sigurnosti, te svakog drugog pitanja. Kako bi sve moglo funkcionirati na zamišljen način, Saudijska Arabija nameće striktni sustav kvota.
Kvote se odlučuju prema broju građana iz svake zemlje, ali je na samim tim zemljama i islamskim zajednicama u njima da odluče kako će ispuniti te kvote. U nekim je zemljama proces temeljen na korupciji i nejednakosti, ali većinom je moguće lako ostvariti odlazak na hadž. Indonezija je najveća muslimanska zemlja po broju stanovnika. Zbog toga im Saudijci dopuštaju najveći broj dolazaka. U 2013. na hadž je krenulo 211 tisuća Indonežana. Prošle godine ih je bilo 178 tisuća. Naime, saudijska vlada je smanjila kvote po zemaljama kako bi se neometano dovršavao višegodišnji građevinski projekt koji bi trebao povećati površinu glavnih vjerskih stjecišta. Općenito je pravilo da saudijska zemlja pokušava dati jedno mjesto na tisuću muslimana u jednoj zemlji, iako Indonezija i mnoge druge zemlje ostvaruju značajno manju brojku dolazaka, posebice nakon nedavnih redukcija kvota.
U samim tim zemljama razvija se poseban birokratski postupak. Primjerice, indonezijska vlada je razvila značajan sustav. Svaki hodočasnik koji se nada krenuti prema Meki mora platiti najmanje dvije tisuće dolara. Radi se o iznosu istovjetnom minimalnoj godišnjoj plaći u glavnom gradu Džakarti, gdje je minimalna plaća puno veća nego u ostatku zemlje. Čak 43 posto Indonežana živi s manje od dva dolara dnevno. Ovo plaćanje osigurava mjesto na listi čekanja, koja može trajati i 17 godina. U međuvremenu, novac ide u fond za hadž koji vodi Ministarstvo vjerskih poslova. Ministar Suryadharma Ali, čelnik islamističke Stranke ujedinjenog razvoja, bio je pod istragom 2014. zbog lošeg upravljanja tim fondom.
Nakon Indonezije, najveće zemlje po kvotama su redom Pakistan, Indija i Bangladeš, koji također imaju vlastite sustave odlučivanja tko može, a tko ne može poći na hodočašće. Pakistanci izvlače dobitnike iz popisa, a ostali se potom nalaze na listi čekanja. Vlada u Islamabadu je optužena da dio kvote prepušta privatnim turoperatorima u zamjenu za mito. Jedan od četiri indijskih muslimana također ima pravo kretanja na hadž, ali mnogi ne uspiju doći do svog mjesta jer postoji cijeli niz supkvota, kao i dobitnih izvlačenja na lokalnoj i federalnoj razini. U Bangladešu je prošle godine došlo do velikog razočarenja jer je 30 tisuća Bangladešana ostalo kod kuće iako je trećina platila već svoj put, a sve jer je vladina mrežna stranica greškom dopustila da se prijavi previše ljudi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
