Samo jedan glazbeni žanr neumoljivo pokreće: Priča o potrazi za ritmom koji stvara pozitivne emocije poput eksplozije - svaki put

O ukusima se ne raspravlja, ali ćemo svejedno pokušati, ovog puta u domeni glazbe. Svi mi zasigurno imamo neke specifične žanrove koji nam najviše pašu, koji nas tranformiraju u neko drugo vrijeme, mjesto i ideju. Ali možda ste primjetili kako se i te preference s godinama polako mijenjaju? Ostajemo lojalni prvim ljubavima koje ne prolaze, ali nas želja za istraživanjem vodi po svuda, kao da tražimo onaj "stari osjećaj" kad je ritam bio više od pozadinskog zvuka, kad je bio dio osobnog identiteta.

Znam da će u mom slučaju to uvijek ostati hard-rock kasnih 70-ih i ranih 80-ih, ali i punk iz ere kada je zbog nekog razloga bilo izuzetno važno da ne bude "komercijalan". Dobro, komercijalni punk je i dalje svojevrsni oksimoron pa je tako kreiran žanr "punk-rock". Ali otkako je glazba ušla u sve pore društva stvoren je gotovo nepregledan broj pod-žanrova i upuštanje u istraživanje istih je kao da propadate u Alisinu zečju rupu - na jedan sasvim dobar način.

Jeste li, recimo, ikad čuli za glitch hop, black MIDI, cute metal ili pak vaporwave? Dobro, ovo su neki od opskurnijih primjera, ali svakako demonstriraju koliko je pojam glazbenih žanrova široko područje. Istraživanje istih svakako dobro dođe za one trenutke kad vam se učini da je kreativnost aktualnih top-lista pala ravno do dna, ali mimo nje zapravo buja cijeli jedan svijet koje se ne srami inovacije, pogotovo danas kada više nije potrebno posjedovati skupu opremu da bi se stvorilo nešto zanimljivo (jasno, to se primarno odnosi na elektronsku glazbu i sve njene varijacije).

Žanrove bi možda mogli posložiti po emocijama. Točno znamo kad nam paše žestoki metal, kad jednolična elektronika, kad smo u raspoloženju za jazz, a kad za balade. Razmišljajući jednom o tome došao sam do zaključka da mi ipak jedna kategorija nedostaje, nešto što svi ovi žanrovi ne pokrivaju. To "nešto" kao prvo treba pokušati opisati... Recimo da je to osjećaj nekakve neopravdane euforije, zaraznog zadovoljstva, nešto što djeluje instant, nepogrešivo i svaki put.

Jer sve drugo zna biti upitno. Dobra balada može dirnuti "ravno u srce" jednog dana, a drugog vas ostaviti posve ravnodušnima. Pokrećemo dobar rock 'n' roll u uvjerenju da mora odraditi svoje, emitirati nam tu energiju koja će na neki gotovo mistično-čaroban način poravnati sve naše dnevne probleme. I opet, zna se dogoditi, da slavljeni velikani udaraju iz sve snage, ali jednostavno kemijski spoj ne biva stvoren. Zašto? Možda je stvar prevelike navike. Koliko ukupno doza satisfakcije može ponuditi jedan "(I Can't Get No) Satisfaction" koji se vrti neprekidno od 1965. godine? I je li to sad ono stanje na koje su nas još tada upozoravali Jagger/Richards? Možda, ali nećemo se tako lako predati.

Potragu sam nastavio mimo sveg što mi je prepoznatljivo. Nije teško tražiti kada se zna što se traži. To je emocija koja mora djelovati poput nekog opakog pogonskog goriva, treba izgarati i biti direktna. Tijelo ne smije nipošto ostati statično, a ako bi mu se to i sugeriralo ono se mora početi pomicati samo od sebe, na sve strane, počevši od noge koje odmah hvata ritam, još u sjedećem položaju, pa slijedi potreba za ustajanjem i zatim za neartikuliranim pokretima koji se spajaju u taj zvuk. Tako nešto mora postojati, a imajući u vidu sve te nepregledne žanrove i pod-žanrove, sigurno negdje postoji potpuno obuhvaćeno u jednu vrlo jasnu cjelinu.

Naravno, pronašao sam ga, zapravo dovoljno je bilo iznova nabasati na njega da bi bio potvrđen i od onda trajno zaključan kao nepogrešiv. Jer žanrova je puno, ali samo jedan neumoljivo pokreće - ovo je boogie-woogie.

U suštini to je žanr bluesa koji nikad ne zalazi u "mol". Postao je popularan 20-ih godina prošlog stoljeća, a svira se još 1870-ih kada je nastao u afro-američkim zajednicama. Nastao je oko glasovira da bi se kasnije proširio i na piano-duet (dva svirača na jednom glasoviru), dodao gitaru, bubnjeve, cijeli "big band" zvuk, ali tipični glasovir je ostao jezgra.

Standardni blues tradicionalno izražava cijeli niz emotivnih stanja, ali boogie-woogie je zainteresiran samo za jednu: ples. Konkretno "boogie-woogie ples".

Očekivano, boogie-woogie je imao veliki utjecaj na ritam i blues, rock 'n' roll, pa i šire. Ako volite AC/DC uočit ćete inspiraciju iz starih boogie-woogie hitova, naročito u ritam sekciji pokojnog Malcoma Younga.

Boogie-woogie zvuk je tako specifičan da ga odmah prepoznajete. Jedna ruka, lijeva, drži brzi bas ritam dok druga daje melodiju.

Zanimljiva je i etimologija žanra. Kako je uopće nastao naziv boogie-woogie? Svakako dolazi iz Afrike, a ima nekoliko teorija. Na mandingo jeziku iz Gvineje "Booga" znači udarati o bubnjeve. Na zapadu Afrike riječ "Bogi" se koristi za ples, a možda najbliža varijanta je ona iz afričkog bantu jezika - "mbuki mvuki". Pritom "mbuki" znači "naglo ustati, pokrenuti se" dok "mvuki", u slobodnom prijevodu, znači "plesati tako divlje da odjeća pada s vas". I točno tako i zvuči dobar boogie-woogie.

Meade Lux Lewis, jedan od poznatih boogie-woogie izvođača Stil se proširio u Americi još u 19. stoljeću. Istraživanja pokazuju da se boogie-woogie svirao u Teksasu još 1870-ih godina. Američki muzikolog Mack McCormick ističe u svojim istraživanjima da su gotovo svi crnci u to doba svirali boogie-woogie koji je opet bio i toliko specifičan da se po tonu moglo razaznati iz kojeg su dijela SAD-a, čak i iz kojeg su grada.

Zlatno doba popularnosti boogie-woogija bilo je negdje od kraja 20-ih do početka 50-ih godina u SAD-u kada je žanr izrodio novi koji će zaluditi svijet (ali i biti znatno više bjelački), rock 'n' roll.

Rock 'n' roll je pak zatim dao ogroman broj novih žanrova i danas se često zna reći da su modernu glazbu oblikovali pioniri rocka kao što su Elvis Presley, Beatlesi i Rolling Stonesi. I iako je njihov doprinos svakako ogroman te spadaju u glazbene legende, ne smije se zaboraviti otkud su i oni crpili inspiraciju. Sami to nisu ni krili, primjerice pokojni Charlie Watts osim što je bio neponovljivi bubnjar za Rolling Stonese, imao je i svoj boogie-woogie band.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.