Kada u punoj snazi izbije novi globalni trgovinski rat vodit će se između svih, ali ponajviše između "najvećih igrača". Trump već "puni barut" i svojim uvođenjem tarifa na uvoz čelika i aluminija u SAD pokazao je ne samo kako je voljan započeti takav rat već i kako očito smatra da je to dobro za SAD (a ostatak svijeta neka se snađe).
Dok traje ta neka vrsta pripreme za trgovinski okršaj velikih razmjera zanimljivo je pogledati kakve su reakcije od strane onih koji nikako ne žele da takav rat izbije - dakako, govorimo o Europi i Kini.
Kad ne bismo znali bolje moglo bi se učiniti kao da su Peking i Bruxelles dva diplomatska susjedna kvarta jer izjave koje stižu od njih su gotovo pa identične. Kina poručuje kako "ne može biti pobjednika" u takvom trgovinskom ratu, dok Europska unija ističe kako u trgovinskom ratu "nema pobjednika".
Činjenica da Kina i EU na Trumpov izazov odgovaraju na identičan način otkriva nam nešto vrlo zanimljivo što se tiče i međunarodne trgovine, ali i politike. S jedne strane imamo, tako se barem tvrdi, vrhunac demokratskog razvoja s uvijek prisutnim fokusiranjem na slobodu tržišta, a s druge imamo formalno komunističku jednopartijsku vlast koja po tom pitanju upravo postaje još i rigidnija jer aktualnom predsjedniku nudi doživotni mandat. Naizgled dva vrlo različita globalna giganta, no to je politika, a kada pak govorimo o ekonomiji čini se da se razlike naglo smanjuju.
I Kina i EU dva su zapravo pomno građena kapitalistička projekta. Europska unija od svog začetka bila je podizana s tim ciljem dok je Kina pak negdje krajem 80-ih doživjela veliki zaokret sa socijalizma prema kapitalizmu, ali uz prigodno zadržavanje vladajuće partijske elite.
Danas pak svi ti akteri - SAD, EU, Kina - žive u nekoj vrsti simbioze stalno promjenjivih omjera proizvodne i potrošačke snage.
Do nedavno vrijedila je percepcija kako je Kina primarno proizvodni pogon, velika tvornica svijeta iz koje izlazi sve ono što će svijet konzumirati. Iza tog plana, u sklopu ideologije koja se voli nazivati "socijalizam s kineskim karakteristikama", nalazi se jedna vrlo jednostavna logika - zaraditi brdo novaca ogromnom proizvodnjom i onda se transformirati u onog kojem se izvozilo.
Stoga se danas Kina naglo mijenja, zadržava svoje proizvodne kapacitete, ali u isto vrijeme postaje i sve veći potrošač - drugim riječima, postaje vrlo važno tržište, nešto što su do jučer primarno bili SAD i Europa.
Znači li to da će Kina sada proizvoditi sama za sebe, za svoju domaću potrošnju? Djelomično, ali ne u obujmu kakvom bi mogla. Naime, i Kini je u interesu dio te proizvodnje maknuti iz zemlje i okretati novac "finijim" metodama, po mogućnosti s malo manje smoga.
Kandidata za nove "tvornice znoja" svakako ima, zemalja koje će svoje vlastito stanovništvo predati hiper...
Dok traje ta neka vrsta pripreme za trgovinski okršaj velikih razmjera zanimljivo je pogledati kakve su reakcije od strane onih koji nikako ne žele da takav rat izbije - dakako, govorimo o Europi i Kini.
Kad ne bismo znali bolje moglo bi se učiniti kao da su Peking i Bruxelles dva diplomatska susjedna kvarta jer izjave koje stižu od njih su gotovo pa identične. Kina poručuje kako "ne može biti pobjednika" u takvom trgovinskom ratu, dok Europska unija ističe kako u trgovinskom ratu "nema pobjednika".
Činjenica da Kina i EU na Trumpov izazov odgovaraju na identičan način otkriva nam nešto vrlo zanimljivo što se tiče i međunarodne trgovine, ali i politike. S jedne strane imamo, tako se barem tvrdi, vrhunac demokratskog razvoja s uvijek prisutnim fokusiranjem na slobodu tržišta, a s druge imamo formalno komunističku jednopartijsku vlast koja po tom pitanju upravo postaje još i rigidnija jer aktualnom predsjedniku nudi doživotni mandat. Naizgled dva vrlo različita globalna giganta, no to je politika, a kada pak govorimo o ekonomiji čini se da se razlike naglo smanjuju.
I Kina i EU dva su zapravo pomno građena kapitalistička projekta. Europska unija od svog začetka bila je podizana s tim ciljem dok je Kina pak negdje krajem 80-ih doživjela veliki zaokret sa socijalizma prema kapitalizmu, ali uz prigodno zadržavanje vladajuće partijske elite.
Danas pak svi ti akteri - SAD, EU, Kina - žive u nekoj vrsti simbioze stalno promjenjivih omjera proizvodne i potrošačke snage.
Do nedavno vrijedila je percepcija kako je Kina primarno proizvodni pogon, velika tvornica svijeta iz koje izlazi sve ono što će svijet konzumirati. Iza tog plana, u sklopu ideologije koja se voli nazivati "socijalizam s kineskim karakteristikama", nalazi se jedna vrlo jednostavna logika - zaraditi brdo novaca ogromnom proizvodnjom i onda se transformirati u onog kojem se izvozilo.
Stoga se danas Kina naglo mijenja, zadržava svoje proizvodne kapacitete, ali u isto vrijeme postaje i sve veći potrošač - drugim riječima, postaje vrlo važno tržište, nešto što su do jučer primarno bili SAD i Europa.
Znači li to da će Kina sada proizvoditi sama za sebe, za svoju domaću potrošnju? Djelomično, ali ne u obujmu kakvom bi mogla. Naime, i Kini je u interesu dio te proizvodnje maknuti iz zemlje i okretati novac "finijim" metodama, po mogućnosti s malo manje smoga.
Kandidata za nove "tvornice znoja" svakako ima, zemalja koje će svoje vlastito stanovništvo predati hiper...
