Turski i ruski predsjednik imaju mnogo toga zajedničkog, ne samo u političkom smislu, već i u svojoj osobnosti. Jednu važnu osobinu, međutim, ne dijele. Radi se o europskom pristupu tim zemljama. Nekako su Europljani svjesni da je Vladimir Putin premoćni vladar Rusije, koji trenutačno nema nikakvu realnu oporbu u zemlji. Istovremeno su gledali na Recepa Tayyipa Erdogana kao snažnog političara koji se ipak mora u domaćoj sferi boriti protiv prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP), kemalista i nacionalista. Ali, prema europskom viđenju, Turska ide u krivom smjeru već godinama, a taj se smjer naročito povećava nakon pokušaja vojnog puča.
Europljani se ne bi trebali puno propitivati zašto. Naime, sama europska politika natjerala je Tursku da pronalazi svoju putanju drugdje. Prilika za članstvom Turske u Europskoj uniji prolongira se već desetljećima, a sama islamofobija u Europi je toliko razdijelila europske članice da Ankara više niti ne želi postati članicom ove posrnule nadnacionalne organizacije.
Europa je bila ključna u postizanju trajnog sporazuma na Cipru - ali ga je zaboravila implementirati, što je vodilo još jačoj podjeli otoka i osjećaju turskih Ciprana da su ostavljeni na cjedilu. Čak i proeuropski Turci govore o neodgovornosti i licemjernim te duplim standardima Europe. Kao i mnogo puta prije, Europska je unija sabotirala svoje prijatelje i ojačala svoje neprijatelje. Ironično, utjecaj na donošenje odluka u europskim središtima moći sada imaju Moskva i Ankara, više nego same europske članice.
U grozničavim pitanjima, Europa sada strahuje da li će se pogoršati odnos Turske i Zapada, da li će američke trupe biti izbačene iz strateški važne zrakoplovne luke Incirlik, da li će se Turska povući iz zapovjedne strukture NATO-a, da li će prekršiti dogovor oko izbjeglica, te ponajviše što znači nedavni susret ruskog i turskog predsjednika u Sankt-Peterburgu. Nisu toliko važna ova pitanja koliko činjenica da ih Europa sagledava u apsolutnim terminima.
Turska mnogo toga dobiva u savezu sa Zapadom, a mnogo toga gubi ako odluči prekinuti te veze. Sastanak Erdogana i Putina je više orijentiran prema popravljanju štete između dvije zemlje nakon rušenja ruskog zrakoplova. Pokušavaju se vratiti snažni gospodarski interesi, prije svega ruski turisti u Turskoj, turska roba u Rusiji, a ponajviše ideja o turskom plinovodu kroz Crno more, što neće biti baš najbolja vijest za dioničare Gazproma.
Ono što je sasvim prevladalo jesu hladne glave. Turska i Rusija gledaju znatno drugačije na regionalne probleme. Turska je dio NATO-ovog kruga koji pokušava zauzdati napredovanje Rusije na Crnomorju, a posebno u Ukrajini. Putin želi da Asad ostane na vlasti u Siriji što je duže moguće, dok Erdogan želi da što prije ode.
Najzad, i NATO može odahnuti. Od in...
Europljani se ne bi trebali puno propitivati zašto. Naime, sama europska politika natjerala je Tursku da pronalazi svoju putanju drugdje. Prilika za članstvom Turske u Europskoj uniji prolongira se već desetljećima, a sama islamofobija u Europi je toliko razdijelila europske članice da Ankara više niti ne želi postati članicom ove posrnule nadnacionalne organizacije.
Europa je bila ključna u postizanju trajnog sporazuma na Cipru - ali ga je zaboravila implementirati, što je vodilo još jačoj podjeli otoka i osjećaju turskih Ciprana da su ostavljeni na cjedilu. Čak i proeuropski Turci govore o neodgovornosti i licemjernim te duplim standardima Europe. Kao i mnogo puta prije, Europska je unija sabotirala svoje prijatelje i ojačala svoje neprijatelje. Ironično, utjecaj na donošenje odluka u europskim središtima moći sada imaju Moskva i Ankara, više nego same europske članice.
U grozničavim pitanjima, Europa sada strahuje da li će se pogoršati odnos Turske i Zapada, da li će američke trupe biti izbačene iz strateški važne zrakoplovne luke Incirlik, da li će se Turska povući iz zapovjedne strukture NATO-a, da li će prekršiti dogovor oko izbjeglica, te ponajviše što znači nedavni susret ruskog i turskog predsjednika u Sankt-Peterburgu. Nisu toliko važna ova pitanja koliko činjenica da ih Europa sagledava u apsolutnim terminima.
Turska mnogo toga dobiva u savezu sa Zapadom, a mnogo toga gubi ako odluči prekinuti te veze. Sastanak Erdogana i Putina je više orijentiran prema popravljanju štete između dvije zemlje nakon rušenja ruskog zrakoplova. Pokušavaju se vratiti snažni gospodarski interesi, prije svega ruski turisti u Turskoj, turska roba u Rusiji, a ponajviše ideja o turskom plinovodu kroz Crno more, što neće biti baš najbolja vijest za dioničare Gazproma.
Ono što je sasvim prevladalo jesu hladne glave. Turska i Rusija gledaju znatno drugačije na regionalne probleme. Turska je dio NATO-ovog kruga koji pokušava zauzdati napredovanje Rusije na Crnomorju, a posebno u Ukrajini. Putin želi da Asad ostane na vlasti u Siriji što je duže moguće, dok Erdogan želi da što prije ode.
Najzad, i NATO može odahnuti. Od in...
