Ruski revanšizam za američko naoružavanje Ukrajine dovodi Sjevernu Koreju u arenu?

Sjeverna Koreja slovi za jednu od najizoliranijih zemalja na svijetu iako nije nužno jedina koja prakticira vrlo striktni kontakt s vanjskim svjetom do razine kakve distopije - recimo rijetko spominjani Turkmenistan svakako bi se mogao pridružiti tom "klubu". No, je li Sjeverna Koreja zaista do te mjere izolirana ili odbija "imati posla" s onima koji je ne doživljavaju ozbiljno? Da ni ne govorimo o onima koji joj uvode sankcije.

Jer nešto zanimljivo u tom kontekstu se dogodilo, već dva puta. Naime, jedan bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, nenajavljeno (za širu javnost) je posjetio Pjongjang 2009. te se tamo sastao s tadašnjim predsjednikom Kim Jong Ilom. Tema razgovora bila je oslobađanje američkih zatvorenika.

Deset godina kasnije, tada aktualni američki predsjednik Donald Trump, 30. lipnja 2019., za vrijeme ceremonije susreta s Kim Jong Unom na granici, nakratko ulazi na sam teritorij Sjeverne Koreje, a dvojica raspravljaju o velikom preokretu u odnosima i potencijalnoj sjevernokorejskoj denuklearizaciji.

I namjere su bile, barem se tako činilo, iskrene s obje strane. Problem se pojavio kad se Trump vratio u Ameriku te tamo rekao da Kima smatra "svojim prijateljem". Mediji su zatim na njega pokrenuli udar kakav još nije bio viđen. Počele su se pojavljivati opake kolumne gdje se Trumpa skoro pa optuživalo da je veleizdajnik jer se "dogovara s neprijateljem". I naravno da je cijeli pokušaj nomalizacije odnosa neslavno propao, a nakon promjene vlasti u Washingtonu više se niti ne spominje.

No, poanta ove kratke rertrospektive američko-sjevernokorejskih sastanaka (Trump se sastao s Kimom i prije toga, jednom u Singapuru 2018. te početkom 2019. u Hanoiju) je ukazati na to da Sjeverna Koreja i nije baš do te mjere izolirana da bi odbacila svaku ponudu za normalizacijom, štoviše, čim druga strana pruži ruku Pjongjang se ne ustručava izaći u susret.

Druga je pak stvar ako druga strana traži samo jednostrano popuštanje silom i pritiskom. Pregovori bez ukidanja sankcija i povlačenja američke vojske s Korejskog poluotoka, gdje se te stavke tretira kao "nema govora", ne mogu uspjeti, zapravo Pjongjang ih neće ni voditi.

Ali što je s ostatkom svijeta? Zašto odnosi, recimo s Rusijom i Kinom, nisu daleko intenzivniji? Možda upravo postaju, no valja spomenuti zašto tek sad. Ovo je ta godina u kojoj uživo pratimo duboke geopolitičke transformacije koje se naziru možda već cijelo desetljeće, ako ne i dulje. Nije tajna da su i Rusija i Kina držale Sjevernu Koreju na određenoj distanci. Zašto? Nije to nešto što ćemo ikad javno čuti iz Moskve i Pekinga, ali ta distanca je postojala da se ne bi zamjerili Zapadu. Možda sad ulazimo u novu geopolitičku eru gdje će to zvučati apsurdno, ali tako je do nedavno bilo.

Sjeverna Koreja, ispostavlja se, morala je jednostavno čekati na jedno veće zahlađenje odnosa između spomenutih i SAD-a, a to se upravo događa. Sad, dok se svijet ponovno okreće prema blokovskoj podjeli koju se očito nije moglo izbjeći, sad su se neki prigodno "sjetili" Sjeverne Koreje.

Ali zar nije Kina sve ove godine zapravo "održavala" Sjevernu Koreju ekonomski? Svakako, ali to ne znači da ju je pritom prigrlila kao ravnopravnog partnera. Distanca je postojala sve dok se percipirala kao potrebna u kontekstu nekih drugih interesa. Sada pak, kad Peking uviđa da će se odnosi s Washingtonom samo pogoršavati (a dolazak Nancy Pelosi na Tajvan bila je neka vrsta kineske vanjskopolitičke katarze) možda ćemo vidjeti sjevernokorejsko otvaranje, barem prema jednom dijelu svijeta.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.