Ako je točno da Rusija već neko vrijeme želi ojačati svoj utjecaj u zemljama bivšeg SSSR-a, odnosno prostoru gdje je Moskva nekoć bila potpuno dominantna, onda se može reći da joj taj prostor u zadnje vrijeme zadaje poprilične glavobolje, a Kazahstan je samo zadnja priča u nizu...
Teško je reći kad je situacija točno postala napeta, kad je post-sovjetski prostor postao teritorij gdje se događaju najveće eskalacije i gdje egzistira ona najneugodnija opasnost da bi moglo doći do direktnog okršaja između Rusije i NATO-a (u prijevodu: SAD-a)? Neki će reći kako se situacija trajno poremetila kada su 1999. u NATO savez ušle prve zemlje nekadašnjeg Varšavskog pakta, a to su bile Češka, Poljska i Mađarska. No, iako je taj čin nešto što će Moskva sad istaknuti kao početak velikih problema (zato jedan od njihovih aktualnih "sigurnosnih zahtjeva" i jest da se američka vojska i američko naoružanje ne bi smjelo nalaziti na prostoru nekadašnjih zemalja članica Varšavskog pakta), u to vrijeme na prijelazu stoljeća taj početak ozbiljnog NATO širenja prema istoku nije baš rezultirao totalnim napetostima kakve imamo danas.
Drugi će pak reći kako je prava kriza između Rusije i post-sovjetskog prostora počela u kolovozu 2008. kada su zaratile Rusija i bivša sovjetska republika Gruzija. To je svakako uvertira u sve opasnije događaje, a najveća točka eskalacije dolazi na red šest godina kasnije kada izbija opasna Ukrajinska kriza. Više je prošlo od tadašnjeg prevrata do danas nego od Gruzijskog rata do Majdana. Ukrajina je i dalje centralna točka gdje može doći do najveće eskalacije. Oko 100.000 ruskih vojnika upravo je raspoređeno uzduž ukrajinske granice, no čini se kako za sad nitko nije voljan povući prvi ishitreni potez (u slučaju Ukrajine to bi bilo pokretanje ofenzive na Donbas).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
