Ako je točno da Rusija već neko vrijeme želi ojačati svoj utjecaj u zemljama bivšeg SSSR-a, odnosno prostoru gdje je Moskva nekoć bila potpuno dominantna, onda se može reći da joj taj prostor u zadnje vrijeme zadaje poprilične glavobolje, a Kazahstan je samo zadnja priča u nizu...
Teško je reći kad je situacija točno postala napeta, kad je post-sovjetski prostor postao teritorij gdje se događaju najveće eskalacije i gdje egzistira ona najneugodnija opasnost da bi moglo doći do direktnog okršaja između Rusije i NATO-a (u prijevodu: SAD-a)? Neki će reći kako se situacija trajno poremetila kada su 1999. u NATO savez ušle prve zemlje nekadašnjeg Varšavskog pakta, a to su bile Češka, Poljska i Mađarska. No, iako je taj čin nešto što će Moskva sad istaknuti kao početak velikih problema (zato jedan od njihovih aktualnih "sigurnosnih zahtjeva" i jest da se američka vojska i američko naoružanje ne bi smjelo nalaziti na prostoru nekadašnjih zemalja članica Varšavskog pakta), u to vrijeme na prijelazu stoljeća taj početak ozbiljnog NATO širenja prema istoku nije baš rezultirao totalnim napetostima kakve imamo danas.
Drugi će pak reći kako je prava kriza između Rusije i post-sovjetskog prostora počela u kolovozu 2008. kada su zaratile Rusija i bivša sovjetska republika Gruzija. To je svakako uvertira u sve opasnije događaje, a najveća točka eskalacije dolazi na red šest godina kasnije kada izbija opasna Ukrajinska kriza. Više je prošlo od tadašnjeg prevrata do danas nego od Gruzijskog rata do Majdana. Ukrajina je i dalje centralna točka gdje može doći do najveće eskalacije. Oko 100.000 ruskih vojnika upravo je raspoređeno uzduž ukrajinske granice, no čini se kako za sad nitko nije voljan povući prvi ishitreni potez (u slučaju Ukrajine to bi bilo pokretanje ofenzive na Donbas).
Imala je Moskva problema i drugdje. Velike anti-vladine demonstracije buknule su u proljeće 2020. u Bjelorusiji, možda Rusiji i najlojalnijoj post-sovjetskoj zemlji (iako nipošto ne sasvim - baš pred izbijanje krize u Bjelorusiji odnosi između Minska i Moskve bili su poprilično ispod prosjeka).
U rujnu te iste 2020. pak izbija rat između dvije bivše sovjetske republike, Armenije i Azerbajdžana. Rusija, iako je snažnije involvirana oko Armenije (gdje ima i vojne baze), ne želi birati stranu, ali situacija ne završava dobro. Iz Ereveana traže od Moskve da ih zaštiti dok u isto vrijeme Turska snažno podržava Azerbajdžan koji uspijeva odnijeti pobjedu u sukobu koji je potrajao mjesec dana i dva tjedna.
Izazovi po Rusiju kao da se kreću obrnuto od kazaljke na satu uzduž post-sovjetskog geografskog prostora i sad dolazimo do Kazahstana koji ne samo da po Rusiju predstavlja veliki novi izazov već i u krajnje nezgodnom trenutku dok su upleteni u sraz sa Zapadom oko Ukrajine te tamo žele ostaviti dojam snage pošto smatraju da jedino tako mogu zaustaviti daljnje širenje NATO-a, odnosno priključenje Ukrajine vojnom savezu kojeg predvodi SAD.
Dakako, eskalacija u Kazahstanu iznenadila je gotovo sve. Nemira je i ranije bilo po post-sovjetskim "stanovima" centralne Azije, ali ovo je na jednoj sasvim drugoj razini. Ovdje je eskalacija došla poput eksplozije, a narod je toliko silovito krenuo na ulicu da su neki čak povukli poveznicu s francuskom revolucijom. Par dana kasnije čini se kako je tamošnja vladajuća struktura odlučila opstati pod svaku cijenu - predsjednik Kassym-Jomart Tokayev naredio je danas snagama sigurnosti da otvaraju vatru na prosvjednike bez upozorenja.
Ovako direktan poziv za gušenjem pobune u krvi nismo već dugo imali prilike vidjeti. Jedini usporedivi scenarij mogao bi biti povremene eskalacije nemira u Iranu koje se odmah guše uporabom velike sile, ali ni te epizode ne mogu se mjeriti s ovime što se sad dogodilo u Kazahstanu.
Teško je reći je li ovo početak duže nestabilnosti ili će Tokayev zaista uspjeti, kako on to kaže, "vratiti ustavni poredak" uporabom sirove sile, ali u Kazahstanu se upravo događa nešto vrlo značajno. U internom političkom smislu postoje spekulacije da se Tokayev na ovaj način nastoji otarasiti još uvijek iznimno čvrstog utjecaja njegovog prethodnika, bivšeg predsjednika Nursultana Nazarbayeva koji je vladao zemljom od 1990. pa sve do 2019. (te je osobno odabrao Tokayeva za nasljednika). Dakako, to je za sad samo teorija, ali možda upravo svjedočimo jednoj poprilično kompleksnoj "raboti".
Nursultan Nazarbayev (lijevo) i njegov nasljednik Kassym-Jomart Tokayev (desno), 7. lipnja 2019. (izvor: AP Photo/Alexei Filippov)Naime, predsjednik Tokayev odmah je po izbijanju nemira, već prvi dan, poručio kako je riječ o "dobro organiziranim stranim teroristima" koji su odlučili gurnuti Kazahstan u ponor. Tom tvrdnjom - koju nikako nije dokazao - iskoristio je kako bi predstavio argument da je Kazahstan "napadnut" te mu je to dalo mogućnost da pozove CSTO blok u pomoć. Naravno, kad spominjemo CSTO jasno je da se zapravo de-facto radi o Rusiji i njenim odlukama. Je li Tokayev pričao s Putinom ili je već od ranije znao da se treba obratiti u slučaju ovakvog scenarija? Možemo samo nagađati, ali činjenica da je Rusija vrlo spremno reagirala dosta nam govori.
Zanimljivo, ranije su nemiri izbijali u Kirgistanu, Armeniji, ali CSTO nikad nije reagirao ocijenivši da se radi o internim pitanjima. Zar nije i Kazahstan interno pitanje (bez obzira što Tokayev tvrdio)? Razlika je eventualno u tome što su nemiri u Kirgistanu 2010. bili zaista interni politički sukobi, odnosno privremena predsjednica Roza Otunbayeva pokušala je pozvati CSTO intervenciju nakon što je njen prethodnik, Kurmanbek Bakiyev, srušen s vlasti za vrijeme velikih demonstracija.
U slučaju Kazahstana imamo pak potencijalno specifičnu situaciju. Naime, gnjevni prosvjednici koji su protutnjali gradovima uzvikivali su parole protiv dugogodišnjeg bivšeg predsjednika Nursultana Nazarbayeva koji je i dalje bio vrlo utjecajan te je vodio vijeće sigurnosti. Tokayev se u tim pokličima nije spominjao - ili ga prosvjednici ne smatraju neprijateljem (što bi se moglo promijeniti sad kad je naredio trupama da pucaju na njih!) ili pak drže da primarno Nazarbayev i dalje vlada iz polusjene.
U tom smislu mogli bismo reći da je ovo vjerojatno definitivni kraj Nazarbayeva, a ako je tako Kazahstan će morati proći kroz duboku transformaciju (s Tokayevom ili nekim drugim) jer sve u Kazahstanu i oko Kazahstana više od 30 godina odlučivano je iz ureda Nazarbayeva.
U tom smislu CSTO vojna intervencija ovdje je baš kako i sami tvrde, u funkciji stabilizacije zemlje koja je počela prolaziti kroz jedan opasan period, a bez direktne stabilizacije mogla bi pasti u ruke nekim vrlo opasnim snagama (recimo radikalnom islamizmu).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
