Časopis Russia in Global Affairs objavio je 9. travnja članak Vladislava Surkova o geopolitičkoj osamljenosti koja će predstavljati rusku vanjsku politiku u budućnosti. Surkov je dugogodišnji prijatelj Vladimira Putina i osobni savjetnik ruskog predsjednika u odnosima Moskve s Abhazijom i Južnom Osetijom. Ujedno je predstavnik u Ukrajini i predstavljao je Rusiju na raznim drugim multilateralnim susretima i pregovorima. Surkova se smatra jednim od glavnih ideologa u Kremlju, a njegove rijetke objave o političkim pitanjima se vrlo pažljivo analiziraju.
Tako je Surkov 2006. godine promicao koncept suverene demokracije kao osnove ruskog političkog sustava. Prema tome, vlast izabire samo ruska nacija i ona djeluje u korist ruske nacije, pa su glavni ciljevi izbora predstavljanje jedinstva nacije i vlasti. Ovaj koncept je jasno pokazao kako Rusija odbija liberalnu demokraciju kakvu su prihvatile srednjoeuropske zemlje nakon izlaska iz komunističkog sustava. Prema Surkovu, suverena demokracija opisuje društveni politički život gdje političke moći, vlast i odluke su u kontroli i ovise o ruskoj naciji za postizanje materijalnog blagostanja, slobode i pravednosti svih građana, društvenih skupina i naroda. Ovaj pojam često koriste Vladimir Putin, Sergej Ivanov, Vasilij Jakemenko i drugi poznati ruski političari.
Suverena demokracija se u Rusiji realizirala u obliku stranačkog sustava s dominantnom političkom strankom što je de facto ostvareno 2007. godine nakon parlamentarnih izbora. Od tada pa do danas ruskim stranačkim životom dominira stranka Ujedinjena Rusija, kojom neslužbeno predsjedava Vladimir Putin, iako ona nikad nije bila u stvarnoj mogućnosti stvarati vladu. Ipak je Ujedinjena Rusija formalno postala glavnom i vodećom snagom ruskog društva, gotovo kao što je to bila Komunistička partija Sovjetskog Saveza.
U novom članku, kroz povijesnu analizu Surkov ističe ruske namjere da bude članom zapadnog svijeta i zaključuje kako su te namjere bile neučinkovite. Tijekom 19. i 20. stoljeća takvi su pokušaji završili velikim gubitcima u ratu, a na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće označili su ozbiljno smanjivanje ruskog potencijala. Istovremeno on smatra kako je ruski povijesni koncept samoprojekcije kao vođe istočnog svijeta također propao, što neizravno znači kako Surkov smatra suvremene ideje o euroazijskoj integraciji pogrešnima. Surkov označava 2014. godinu kao početak ruske vlastite vanjskopolitičke putanje i odustajanje od ideje pozapadnjenja. Ipak, nije spomenuo kako je upravo 2014. godine Rusija došla u poziciju obrane svojih interesa u Ukrajini, što je bio jedan od glavnih razloga zašto je naglo došlo do pogoršanja odnosa sa zapadnim zemljama. Umjesto toga, Surkov bez previše objašnjenja naglašava kako je započelo doba ruske geopolitičke osamljenosti.
Članak je napisan za rusku, ali i međunarodnu publiku. Surkov naglašava kako je ruska zemljopisna pozicija i kultura most između Europe i Azije te da bi njena politika morala biti i istočna i zapadna. Međutim, ukazuje kako Rusija ne pripada niti jednom od ta dva svijeta, koja će tolerirati Rusiju kao veliku silu, ali bez ideje da bi Rusija bila dio tog kulturnog kruga. Ovo je oznaka starih euroazijskih načela ruske vanjske politike. Surkov je članak objavio u jednom od najvažnijih časopisa međunarodnih odnosa u Rusiji što je također znak o mogućim promjenama u ruskoj koncepciji svoje uloge u svijetu i nastojanja implementiranja ideje suverene demokracije u vanjskoj politici. Također se može tumačiti kao ispit za druge zemlje odnosno pokušaj ispitivanja kako će druge multipolarne sile svijeta reagirati na moguće promjene u ruskoj vanjskoj politici.
Tijekom prva dva mandata Vladimira Putina, Surkov je bio poznat kao 'sivi kardinal' koji je svoje ideje uspio pronijeti koristeći državnu kontrolu nad javnim servisom. Zbog njegovih aktivnosti, Europska unija je Surkova stavila 2014. godine na popis sankcioniranih pojedinaca kojima je zabranjen ulaz u Europsku uniju i kojima je zamrznuta imovina u EU. U veljači 2015. godine ukrajinske vlasti su dodatno optužile Surkova za unajmljivanje snajperista za ubojstvo prosvjednika i policije tijekom Euromajdana u siječnju 2014. godine, što su ruske vlasti odbacile kao apsurdnu tvrdnju. Iako mu je zabranjeno ući u EU, Surkov je ipak uspio posjetiti grčki eksteritorijalni crkveni posjed na gori Atos unutar Putinove delegacije koja je posjetila ovo svetište u svibnju 2016. godine.
Surkov je također poznat po proboju njegovih osobnih emailova u listopadu 2016. godine, kada je ukrajinska hakerska skupina razotkrila preko jednog gigabajta podataka iz 2300 emailova. Navodna Surkovljeva elektronska pošta pokazuje ruske planove za političkom destabilizacijom Ukrajine i koordinaciju odnosa s glavnim političkim liderima na separatističkom istoku Ukrajine. Među njima je i dokument koji je Surkov poslao Denisu Pušiljinu, bivšem predsjedniku Narodnog sovjeta Donjecke Narodne Republike u kojemu se nabrajaju žrtve sukoba tijekom 2014., kao i plan potpore nacionalističkim i separatističkim političarima i potpora parlamentarnim izborima u Ukrajini koji bi umanjili snagu vlade u Kijevu. Moskva je sve te dokumente proglasila lažnim.
Ideje koje Surkov daje značajno oblikuju rusku politiku. Stoga se može očekivati da će njegova ideja geopolitičke usamljenosti postati oznaka ruske vanjske politike u novim međunarodnim uvjetima. Ipak, Surkov naglašava kako Rusija u uvjetima geopolitičke usamljenosti ne može imati ulogu vođe. Sama usamljenost znači da se radi o outsideru u svjetskim pitanjima. Takav treći put ne bi donio Rusiji saveznike među drugim zemljama, već bi se Rusija morala temeljiti na svojim vlastitim resursima. Pokušala bi provesti politiku bez razmišljanja o reakcijama drugih igrača u globalnoj sferi, osobito bez zapadnih zemalja i njihovih prijetnji sankcijama. U takvim uvjetima je Surkov možda previše otišao u izolacionizam, no s obzirom na njegov utjecaj u Kremlju ovakvi dalekosežni pogledi u rusku vanjsku politiku dodatno ukazuju na nepredvidivost globalnih događaja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.