Ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio je krajem studenog Iran, prvi puta od 2007. U Teheranu se održavao sastanak na vrhu zemalja izvoznica prirodnog plina. Tom prilikom se susreo s iranskim Vrhovnim vođom ajatolahom Alijem Hameneijem. U tim sastancima, Sirija je bila glavna tema razgovora. Hamenei je pohvalio rusku politiku prema Bliskom istoku, a posebice prema Siriji, te je kritizirao američku politiku za koju je izjavio da pokušava iskoristiti Siriju kao ponovno postavljanje svoje dominacije na Bliskom istoku.
Zanimljiv razgovor između dvojice čelnika vođen je oko sudbine sirijskog predsjednika. Oni koji podupiru oporbene borce u Siriji, uključujući Saudijsku Arabiju, pokušavaju izbaciti Bašara al-Asada iz bilo kojeg tipa političkog dogovora. Iran je stalno kontrirao tome, naglašavajući da je Asad izabrani čelnik zemlje, te da SAD ne mogu ignorirati izbore i volju naroda. Doista, na izborima 2013., gdje su bili prisutni promatrači iz 40 zemalja, velik broj ljudi je izabrao Asada. Putin i Hamenei su iskazali veliko prijateljstvo, a zanimljivost je da je ruski predsjednik poklonio iranskom Vrhovnom vođi jedan od najstarijih rukopisa Kur'ana.
Ruski je strateški vanjskopolitički cilj zaustaviti konsolidaciju američke globalne dominacije. Unatoč nedavnom srdačnom odnosu u Antalyji, ova je strategija jasno naznačena 2014., u obliku snažnog ruskog prisustva i odgovora na zbacivanje proruske vlade u Ukrajini i pojave prozapadnog vodstva u ovoj bivšoj sovjetskoj republici. Rusija je bila iznimno zabrinuta zbog bliskosti nove vlade sa SAD-om i Europskom unijom, kao i zbog mogućnosti da NATO osnuje vojnu prisutnost u ruskom predvorju. To je dovelo do niza akcija i reakcija između dvije svjetske sile.
Donekle isti razlozi nagnali su Rusiju da započne zračnu kampanju protiv terorista u Siriji u rujnu ove godine. Ruska vojna operacija u Siriji podigla je američko-ruski tinjajući sukob u geopolitički sraz. Kako se događaji nižu u Siriji, tako se povećava i opasnost džihadista kao nove sastavnice ruske sigurnosti. Rusija je u stadiju rata s islamističkim ekstremistima iz Čečenije i drugih sjevernokavkaskih republika još od devedesetih, a zemlja je doživjela nekoliko velikih terorističkih napada. Pojava čečenskih boraca među Daešom je posebno zabrinjavajuće za Moskvu.
Rusija dijeli strateški interes za očuvanjem sirijske vlasti s drugim velikim regionalnim čimbenikom, a to je Islamska republika Iran. Zbog niza razloga, iranska vanjska politika nakon Islamske revolucije 1979. obilježena je snažnim otporom cionističkoj vlasti u Izraelu. Sve sastavnice iranske politike izražavaju istu ideju - da se cionistički režim mora skinuti s tijela prastare nacije i treba nestati iz povijesne regije gdje su Židovi i muslimani, zajedno s kršćanima, vjekovima živjeli u toleranciji. Ovaj stav nije svojstven samo konzervativnijim iranskim političarima.
Prvenstveno ovaj stav proizlazi iz bahate izraelske hegemonije u regiji, zajedno s milijunima Palestinaca koji žive razbacani po Bliskom istoku i diljem svijeta, jer im je Izrael zabranio povratak u njihovu domovinu. Za razliku od njih, svaki Židov na svijetu može dobiti izraelsko državljanstvo istog dana kada dođe u Izrael. Politički gledano, Reza šah Pahlavi je održavao srdačne i bliske odnose s Izraelom, što je također bilo zapaženo među šahovim protivnicima. Kako bi razbio antiarapsku hegemoniju na Bliskom istoku, nova iranska vlast je organizirala u Libanonu Hezbolah (Božja stranka) u osamdesetima. Iran je u Hezbolahu vidio snagu koja će štititi arapsku i muslimansku liniju, te koja će biti stalna prijetnja izraelskoj sigurnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
