Ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio je krajem studenog Iran, prvi puta od 2007. U Teheranu se održavao sastanak na vrhu zemalja izvoznica prirodnog plina. Tom prilikom se susreo s iranskim Vrhovnim vođom ajatolahom Alijem Hameneijem. U tim sastancima, Sirija je bila glavna tema razgovora. Hamenei je pohvalio rusku politiku prema Bliskom istoku, a posebice prema Siriji, te je kritizirao američku politiku za koju je izjavio da pokušava iskoristiti Siriju kao ponovno postavljanje svoje dominacije na Bliskom istoku.
Zanimljiv razgovor između dvojice čelnika vođen je oko sudbine sirijskog predsjednika. Oni koji podupiru oporbene borce u Siriji, uključujući Saudijsku Arabiju, pokušavaju izbaciti Bašara al-Asada iz bilo kojeg tipa političkog dogovora. Iran je stalno kontrirao tome, naglašavajući da je Asad izabrani čelnik zemlje, te da SAD ne mogu ignorirati izbore i volju naroda. Doista, na izborima 2013., gdje su bili prisutni promatrači iz 40 zemalja, velik broj ljudi je izabrao Asada. Putin i Hamenei su iskazali veliko prijateljstvo, a zanimljivost je da je ruski predsjednik poklonio iranskom Vrhovnom vođi jedan od najstarijih rukopisa Kur'ana.
Ruski je strateški vanjskopolitički cilj zaustaviti konsolidaciju američke globalne dominacije. Unatoč nedavnom srdačnom odnosu u Antalyji, ova je strategija jasno naznačena 2014., u obliku snažnog ruskog prisustva i odgovora na zbacivanje proruske vlade u Ukrajini i pojave prozapadnog vodstva u ovoj bivšoj sovjetskoj republici. Rusija je bila iznimno zabrinuta zbog bliskosti nove vlade sa SAD-om i Europskom unijom, kao i zbog mogućnosti da NATO osnuje vojnu prisutnost u ruskom predvorju. To je dovelo do niza akcija i reakcija između dvije svjetske sile.
Donekle isti razlozi nagnali su Rusiju da započne zračnu kampanju protiv terorista u Siriji u rujnu ove godine. Ruska vojna operacija u Siriji podigla je američko-ruski tinjajući sukob u geopolitički sraz. Kako se događaji nižu u Siriji, tako se povećava i opasnost džihadista kao nove sastavnice ruske sigurnosti. Rusija je u stadiju rata s islamističkim ekstremistima iz Čečenije i drugih sjevernokavkaskih republika još od devedesetih, a zemlja je doživjela nekoliko velikih terorističkih napada. Pojava čečenskih boraca među Daešom je posebno zabrinjavajuće za Moskvu.
Rusija dijeli strateški interes za očuvanjem sirijske vlasti s drugim velikim regionalnim čimbenikom, a to je Islamska republika Iran. Zbog niza razloga, iranska vanjska politika nakon Islamske revolucije 1979. obilježena je snažnim otporom cionističkoj vlasti u Izraelu. Sve sastavnice iranske politike izražavaju istu ideju - da se cionistički režim mora skinuti s tijela prastare nacije i treba nestati iz povijesne regije gdje su Židovi i muslimani, zajedno s kršćanima, vjekovima živjeli u toleranciji. Ovaj stav nije svojstven samo konzervativnijim iranskim političarima.
Prvenstveno ovaj stav proizlazi iz bahate izraelske hegemonije u regiji, zajedno s milijunima Palestinaca koji žive razbacani po Bliskom istoku i diljem svijeta, jer im je Izrael zabranio povratak u njihovu domovinu. Za razliku od njih, svaki Židov na svijetu može dobiti izraelsko državljanstvo istog dana kada dođe u Izrael. Politički gledano, Reza šah Pahlavi je održavao srdačne i bliske odnose s Izraelom, što je također bilo zapaženo među šahovim protivnicima. Kako bi razbio antiarapsku hegemoniju na Bliskom istoku, nova iranska vlast je organizirala u Libanonu Hezbolah (Božja stranka) u osamdesetima. Iran je u Hezbolahu vidio snagu koja će štititi arapsku i muslimansku liniju, te koja će biti stalna prijetnja izraelskoj sigurnosti.
U tom smislu, Sirija, kao anti-izraelski i anti-američki strateški saveznik Irana bila je vitalan koridor koja je spajala Damask sa Sredozemljem, koridor kojim je Iran uspješno mogao pružati potporu Hezbolahu. Kad je zbačen irački diktator Sadam Husein 2003., Iran je postao glavnim čimbenikom u iračkoj politici zahvaljujući naoružanoj iračkoj opoziciji koju je Iran podržavao dva desetljeća. To je vodilo stvaranju osovine otpora na čelu s Iranom, koji spaja Irak, Siriju i Libanon u ono što je jordanski kralj Abdulah II. nazvao "šijitskim lukom". Iranci zovu ovaj savez otporom američkoj hegemoniji u regiji.
Kako se širio kaos u Siriji, uspon protušijitske selafističke i takfirističke terorističke skupine Daeš postao je značajna prijetnja ne samo iranskim strateškim interesima u Iraku i Siriji, već i iranskoj nacionalnoj sigurnosti. Iran više nije mogao računati na sirijsku vojsku koja bi podupirala vlast sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, jer je bila u brutalnom asimetričnom ratu s Daešom i drugim pobunjeničkim skupinama. Opozicijske skupine koje su poduprle arapske države u regiji, kao i Turska i SAD, prijete strateškom umanjivanju iranskog utjecaja. Kako bi se borio protiv tih prijetnji, Iran je stvorio Nacionalne obrambene snage, veliku paramilitarnu bazu u Siriji, na isti način kao što slične oružane snage postoje u Iraku i Libanonu.
Na tim linijama stvara se rusko-iranski savez u Siriji. Brojna su mišljenja i analize u zapadnim medijima ustvrdile da ovo partnerstvo neće preživjeti dugoročno. Razlog tome je višestruk. Neki stručnjaci smatraju da postoji povijest nepovjerenja između dvije zemlje. I doista, postoji. Još u 19. stoljeću je Rusko carstvo osakatilo Perzijsko. Moskva je tada uzela Kavkaz, a poslije je rastao i ruski utjecaj u sjevernom Iranu kao dio "Velike igre" s Britanijom. Tijekom iransko-iračkog rata (1980.-1988.) SSSR je podupirao Irak, a Rusija se također protivila iranskom nuklearnom programu i dignula ruku za UN-ove sankcije protiv Irana. Tada je Moskva suspendirala isporuku S-300 projektila koje je Iran već platio, te je Teheran podigao sudsku tužbu.
Međutim, savez između zemalja nije temeljen na povjerenju, već na interesima. Samointeres neke države vodi vladu te zemlje da sklopi savez s drugim zemljama. Koliko su ti interesi skladni, toliko je čvršći savez. Nebrojeno puta se pokazalo da ni najbliži saveznici nemaju međusobnog povjerenja. Izraelci i Amerikanci se međusobno špijuniraju, Amerikanci prisluškuju mobitel Angele Merkel, dok Njemačka zapravo pomaže Amerikancima da prisluškuju druge europske zemlje. Stoga, da bi se shvatila jačina saveza dviju zemalja, treba se uvidjeti koliko su njihovi interesi slični.
Rusija i Iran imaju zajednički interes negiranja američke hegemonije. SAD odbijaju viziju stvaranja prijateljskih odnosa temeljeno na istovjetnom partnerstvu ili temeljeno na poštivanju interesa druge strane. To frustrira sve koji imaju svjetonazor, načela, vrijednosti i interese koji se razlikuju od onih američkih. Logično je da će Rusija zbog vlastitih interesa nacionalne sigurnosti poduprijeti sankcije protiv Irana ako sumnja u postojanje vojne dimenzije iranskog nuklearnog programa. No, to ne sprječava Rusiju da sklopi savez s Iranom kao vjerodostojnim partnerom u regiji koji želi umanjiti američku dominaciju.
Postavlja se i pitanje konkurencije dvije zemlje na energetskim tržištima. Prema tom tumačenju, Iran bi mogao postati ruski konkurent ako počne izvoziti svoj prirodni plin u Europu, gdje Rusija dominira tržištem. Ali čim se pogleda malo bolje energetski odnos Rusije i Irana može se vidjeti da Rusija zapravo treba iransko tržište te da će Moskva možda najviše dobiti od skidanja sankcija Iranu. U rujnu dvije zemlje su potpisale memorandum o razumijevanju vrijedan 74 milijarde dolara za razvoj trgovačkih i gospodarskih veza u nizu sektora. Tiče se ponajviše plina i nafte, ali uključuje i tešku industriju, rudarstvo, trgovinu, poljoprivredu, turizam, bankarstvo, tehnologiju i električnu energiju. Ruski ministar energije Aleksandr Novak nedavno je potvrdio da su Iran i Rusija u procesu pregovora o razmjeni nafte i plina, te da će se osnovati banka koja će financirati zajedničke naftne i plinske projekte.
Najzad, nagađa se kako će rusko-iranski savez biti kratkog vijeka jer se nacionalni interesi razlikuju u Siriji. Doista, ruski i iranski pogledi na njihove strateške interese u Siriji dolaze iz različitih kuteva, ali nisu proturječni. Rusiji je poznato da bez motivirane i vjerodostojne pješadije, njezine vojne operacije nemaju ni najmanju mogućnost pobjede u sirijskom asimetričnom ratu. Dvije najveće zračne kampanje u povijesti - američko bombardiranje Vijetnama i sovjetsko bombardiranje Afganistana pokazuju koliko je moguće izgubiti.
Stoga je zajednički interes u Siriji podupiranje Hezbolaha i Nacionalnih obrambenih snaga koje je organizirao Iran, a koji bi mogli postati ključni za ruske ciljeve u Siriji. Kako je rekao ruski predsjednik Vladimir Putin, ruska složena kampanja u Siriji bila bi nemoguća bez Irana. Bez visoko ideološki i politički motiviranog saveznika, Sirija bi mogla postati preslika ruskog iskustva u Afganistanu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
