Još poodavne 2008. Edward Lucas je izdao prvo izdanje svoje knjige "Novi Hladni rat" u kojemu je sučeljavao Rusiju i Zapad. U to vrijeme malo je tko vjerovao u sposobnosti stvarnog sučeljavanja nekadašnjih bipolarnih snaga. Današnje geopolitičko stanje govori sasvim drugačije. Tijekom posljednje dvije godine Rusija je pripojila Krimski poluotok, vodi proxy rat u istočnoj Ukrajini i stvara određenu protuzapadnu propagandu. U Siriji dolazi do još jednog odmjeravanja snaga, a i Zapad vodi snažnu proturusku kampanju. U tom ratu riječi, Rusija se prikazuje kao jalova demokracija, koja ne može biti partner Zapadu.
Retorika Hladnog rata se polako vraća. U Velikoj Britaniji nova premijerka Theresa May uspjela je nakon petosatne rasprave u britanskom parlamentu dobiti povjerenje zakonodavaca za obnovu programa za nuklearno naoružanje Trident, kojemu su se usprotivili zastupnici Škotske nacionalne stranke, Liberalni demokrati i vođa Laburista Jeremy Corbin. Mayova je rekla da bi bila velika neodgovornost smanjiti ili napustiti britansko nuklearno naoružanje, te da je ona spremna pritisnuti dugme ako dođe do takve potrebe. Radi se o britanskim podmornicama koje nose nuklearno naoružanje, i uvijek su na oprezu, ploveći u dubinama svjetskih oceana. Logika Tridenta, koju je Mayova također spomenula, prema vladinim dokumentima iz 1969. jest odvraćanje svakog nuklearnog napada na Veliku Britaniju. Čak i ako su uništene konvencionalne sposobnosti obrane, tihe podmornice će nanijeti istu katastrofu protivniku. Taj koncept je poznat kao međusobno sigurno uništenje.
Često se prate geopolitičke kavge između Rusije i NATO-a. Nakon velikog udarca zapadnoj koaliciji zbog Brexita, na NATO-ovom summitu u Varšavi govorilo se o ponovnom uvođenju obrana u Poljsku i baltičke zemlje, kako bi se spasio ostatak zapadnjačkog jedinstva protiv Rusije u odgovoru na aneksiju Krima. NATO se obvezao poslati trupe u Poljsku, ali i Rumunjsku i Bugarsku, kako bi se odvratila ruska agresija u regiji. NATO je formalno pozvao i Crnu goru da se uključi u Savez, te potaknuo Podgoricu da podigne svoje izdvajanje za obranu na dva posto BDP-a do 2020. U međuvremenu je Moskva odgovorila da je NATO usredotočen na nepostojeću prijetnju iz Rusije, te da će tražiti objašnjenja. Ona, naravno, nisu došla. Došla je samo ponuda iz Kremlja da se pojača suradnja ruske i američke vojske na Bliskom istoku i da se napokon razriješi jedno žarište kriza u svijetu.
Ipak, nije sve tako jednostavno kao što je možda bilo u Hladnom ratu. Novi Hladni rat prije svega nije bipolaran, već multipolaran, iako te multipolarne sile nisu do kraja oblikovane. Geopolitička multipolarnost svijeta se očituje u geoekonomskim, geoenergetskim, vojno-sigurnosnim i demografskim globalnim izazovima. SAD, kao nekoć unipolarna sila u devedesetima, se sada mora suočavati s Putinovom Rusijom, kineskom planetarnom gospodarskom dinamikom, regionalnom geopolitičkom moći Indije,Turske, Irana i Brazila.
Sve to vodi novim oblicima međunarodnih političkih odnosa u kojima najmanje ima povjerenja. Stare geopolitičke teorije Heartlanda i Rimlanda nisu nikako napuštene, a ruski interes za Krim i istočnu Ukrajinu također proizlazi iz ruske povijesti i unutarnje politike, posebno zbog gospodarske pa i političke krize u Rusiji. Teško je vjerovati da bi SAD mirno promatrale ako bi Rusija postavila svoju vojnu prisutnost ili utjecala na sastavljanje vlade u Meksiku. Kako se onda zapadna javnost uopće može čuditi kad se dogodi upravo takav scenarij u Ukrajini?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
