Neuspjesi leže u samoj srži doktrine Odgovornosti zaštite (Responsibility to Protect - R2P). Ova doktrina je djelomično nastala kao odgovor na neuspjehe djelovanja u Ruandi 1994. i u Srebrenici 1995., ali i kao posljedica iskustva odgovora unutar pravnog okvira UN-a na Kosovu 1999. Nada da će R2P zamijeniti ad hoc i nekonzistentnu prirodu humanitarnih intervencija u devedesetima povezana je s procesom stvaranja suvereniteta uvjetovanog poštivanjem ljudskih prava i stvaranjem odgovornosti međunarodne zajednice za zaštitom građana kada država izričito djeluje protiv tog načela.
Neki analitičari smatraju da R2P ne predstavlja ništa drugo do reinterpretacije temeljnih načela međunarodnih odnosa. Drugi smatraju da je ta doktrina malo dala u rješavanju ključnih dilema humanitarne intervencije te potencijalno pogoršava stvari. R2P je službeno prihvaćen kao doktrina 2005. u dokumentima World Summit Outcomea, a znanstvenici i komentatori razmatraju uspjeh ili neuspjeh ove doktrine nakon svakog rata ili humanitarne intervencije. Do sada se nije pokazala vrlo uspješnom. Darfur je prozvan neuspjehom zaštite i velikim razočaranjem; UN-ova kontrola kršenja ljudskih prava na Šri Lanci je prozvana golemim neuspjehom, a tijekom same krize se R2P našao u tolikim raspravama da je poništio potencijalnu vrijednost. U Libiji se intervencija pretvorila u promjenu režima, a načelo se prozvalo živim mrtvacem, dok je u Siriji međunarodna zajednica u potpunosti otkazala načelo.
Sa svakim novim slučajem, međunarodna zajednica se našla suočena s tzv. dilemom intervencije. Ako nema intervencije, slijedi katastrofa, a manjak akcije se onda kritizira diljem svijeta. Ako ima intervencije, ona se uobičajeno vodi na način da umanjuje pravu humanitarnu logiku, što je podjednako kritizirano. S koje god strane gledali, međunarodna je zajednica uvijek kriva - za intervenciju ili zato jer nije intervenirala. Primjer Srebrenice govori o opasnosti neintervencije. Iako je kasnije cijela nizozemska vlada dala ostavku, to je više bio ciničan izraz jedne manje skupine unutar goleme mašinerije UN-a koja nije uspjela spriječiti najveći zločin od završetka Drugog svjetskog rata u Europi. S druge strane, intervencija na Kosovu je bila praćena nizom pitanja o potrebi i legalnosti djelovanja. R2P zasigurno nije ponudio odgovor na ovu dilemu.
R2P proizlazi iz promatranja Međunarodnog odbora za intervencije i državnu suverenost (ICISS), relativno malo poznate međunarodne organizacije, koja je zaključila da je previše puta u devedesetima Vijeće sigurnosti UN-a bilo neuspješno u odgovoru na situacije koje propituju savjest. ICISS je zatražio da se putem izričaja odgovornosti stvori jaka politička volja odnosno da države i međunarodna zajednica imaju odgovornost prema takvim situacijama. Najzad je odlučeno da se R2P doktrina koristi kada nacionalne vlasti izričito ne štite svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti. Naravno, pitanje se postavlja što znači 'izričito'. Već na tom prvom koraku politika propituje sve tri sastavnice R2P-a, a to je odgovornost prevencije, reakcije i obnove. Prva sastavnica je najvažnija, jer određuje da se intervencija može razmatrati samo ako prevencija propadne, a najbolje rješenje je da se izbjegne intervencija u potpunosti. Problem moderne geopolitike jest što je vrlo teško stvoriti političku volju za intervencijom.
U UN-u su se dogovorili oko događaja u devedesetima kada se R2P mora dogoditi. Tako se doktrina ne koristi kada dođe do sukoba u Obali Bjelokosti, Gvineji, Keniji i Kirgistanu, već u Darfuru, Libiji i Siriji. U deset godina postojanja doktrine vidi se da je golem dio rasprave vezan za normativna i legalna pitanja odnosno filozofske, povijesne i pravne dimenzije doktrine, a ne na praktičnim izazovima u provođenju takvih operacija. U cjelokupnom takvom pristupu, pobornici realistične škole međunarodnih odnosa (geopolitička škola koja zapravo vlada međunarodnim političkih odnosima) smatraju da se R2P treba nazvati svojim pravim imenom, odnosno da se radi o licenci za jake države kako bi intervenirali u poslove slabih. Kako god razmišljali o dobrim namjerama intervencije, nacionalni samointeres će uvijek odlučiti kada, kako i da li će takve akcije uopće biti pokrenute.
Većina realista čita u tom smislu Morgenthaua, Hobbesa i Schmitta, velike i klasične političke mislioce, te na temelju tih uvjerenja smatraju da R2P nikako ne može nadići političke procese i odluke. Suverenost i vlast se ne mogu nadići idejom zaokreta prema odgovornosti, jer je intervencija inherentno politički čin, iako djeluje na premisi da se politika može odbaciti iz cijele priče. Takva ideja je čista iluzija. Nikakva savjest ili logika razuma neće natjerati suverene države na neku zamišljenu odgovornost prema zaštiti građana druge zemlje, jer je odgovor na takvu opasnost temeljen na pitanju procjene i političke odluke. Intervencija nedvojbeno znači da se zauzimaju strane u sukobu, a kada postoji sukob, rijetko kada se nađu u potpunosti nevine skupine. Kritičari realista govore da njihov pristup proizlazi iz njihovog mračnog pogleda na svijet, vođen nesavršenošću čovječanstva u kojemu je humanitarna tragedija neodvojiva od svjetskih procesa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
