U proteklih par godina raspravljalo se o referendumu u Južnoj Osetiji. Status ove gruzijske odbjegle provincije je često bio dio regionalnih, pa i svjetskih raspri. Novi status regije na sjevernom Kavkazu ustanovljen je nakon petodnevnog rata između Rusije i Gruzije u ljeto 2008., kada je Rusija priznala Južnu Osetiju kao nezavisnu i suverenu državu. Time je Moskva postala zaštitnik sigurnosti i gospodarskog razvoja ove pokrajine. Istovremeno, zapadne zemlje ne priznaju novi status i smatraju da Gruzija ima pravo na teritorijalni integritet te optužuju Rusiju da potiče separatizam.
Južna Osetija dio je osetijskog etnolingvističkog područja na sjevernom Kavkazu. Južna Osetija nalazila se u okviru gruzijske države, dok je Sjeverna Osetija i Alanija republika unutar Ruske federacije. Oseti su iranska etnička skupina koji pričaju jednim od iranskih jezika, iako većina priča dobro i ruski. Oseti su većinom pripadnici pravoslavne crkve, te postoji mala muslimanska zajednica. U ranim devedesetima, s buđenjem nacionalizma na cijelom Kavkazu, Oseti su tražili svoj identitet, a s obzirom da je njihovo ime proizašlo iz gruzijskog jezika, pokušali su popularizirati ime Alanija, prema narodu u srednjovjekovnoj sarmatskoj konfederaciji koja je imala prisustvo na Kavkazu. Alani su također narod koji je prema povijesnim pokazateljima došao s iranskih visoravni zajedno s Hrvatima.
Krajem 20. stoljeća Oseti su se našli u sukobu sa susjednim Ingušima, ali su od kraja Prvog svjetskog rata u stalnom ambivalentnom odnosu s Gruzijcima, što je vodilo do dva sukoba i jednog međunarodnog ratnog događaja. S obzirom na procese rješavanja nacionalnog pitanja u Sovjetskom Savezu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća donekle se postavlja pitanje zašto se i Osetima nije dala dostatna autonomija, kad se već radi o tako posebnoj nacionalnoj skupini. Otkako se raspala sovjetska država, Južna Osetija je u novonastaloj Gruziji tražila izdvajanje i pripojenje "bratskoj" Sjevernoj Osetiji. Ta separatistička sklonost posebno se isticala tijekom vojnog sukoba s Tbilisijem u siječnju 1992., te tijekom napetosti s Gruzijom u studenom 2006.
Za razliku od druge gruzijske regije Abhazije, Južna Osetija ne želi ostvariti svoju nezavisnost, već se pridružiti Sjevernoj Osetiji u stvaranju jedinstvene republičke cjeline unutar Ruske federacije. Rusija je te inicijative podržavala zbog vlastitih interesa. Zbog toga je poticala Južne Osete na referendum o odcjepljenju od Tbilisija te pridruživanja Sjevernoj Osetiji u jednu osetsku državu pod ruskim suverenitetom. No, u međuvremenu se dogodila aneksija Krima. Zajedno s primjerom Kosova, Južna Osetija je postala potencijalnom bombom za pogoršavanje odnosa prema zapadnim zemljama, unatoč činjenici da ideja referenduma nema veze s aneksijom Krima i da se temelji na povijesnim događajima iz dvadesetog stoljeća.
Stoga je referendum o ulasku Južne Osetije u Rusku federaciju odgođen. Održati će se vjerojatno iza predsjedničkih izbora u Južnoj Osetiji početkom 2017. U tom razdoblju će se morati utvrditi kakav je odnos Moskve i Chinvalija (glavnog grada Južne Osetije, čita se kako piše). Za razliku od Abhazije, Južna Osetija je puno manja i zatvorena je planinama odnosno nema izlaz na Crno more. Prema popisu stanovništva 2015., koji je prvi takav popis u Južnoj Osetiji nakon propasti Sovjetskog Saveza, regiju naseljava 51 tisuća ljudi, iako Gruzijci tvrde da ih nema više od 20 tisuća.
Sjeverna Osetija ima više od 700 tisuća stanovnika. Uz to, Južna Osetija ne može preživjeti bez dotacija iz Moskve. Vlastiti prihodi vlade premijera Domentija Kulumbegova i predsjednika Leonida Tibilova tvore tek osam posto planiranog proračuna za 2016. u iznosu od 8,9 milijardi rubalja. Ostatak čini financijska pomoć iz Rusije. Oseti nemaju ni snažnu dijasporu koja je glasna u ostvarivanju nacionalnih prava. Ova ovisnost je ponešto ironična, s obzirom da je Tibilov bio predsjednički kandidat kojega Rusija nije podržavala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
