Do 2011. turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je bio viđen kao nova politička nada koja će modernizirati Tursku i uvesti zemlju u zajednicu europskih država. S tim ciljem Ankara je 2004. ukinula smrtnu kaznu, 2009. je pokrenuta inicijativa pomirenja s Kurdima i okončavanja konflikta koji je odnio preko 40 tisuća života 2011. Erdogan se ispričao zbog masakra u Dersimu kada je turska vojska krajem 1930-tih ubila više tisuća Kurda. Danas je Turska zemlja u kojoj se krše brojna ljudska prava i medijske slobode, koja se sve više okreće islamizmu i na čelu s predsjednikom koji aspirira postati svojevrsni sultan modernog Osmanskog carstva. U samo nekoliko godina, cijeli niz događaja vezanih za građanski rat u Siriji je znatno narušio odnose Ankare i Bruxellesa te ih sveo na razinu kakva nije bila od 1945.
U zaoštravanju odnosa, postavilo se pitanje zašto Europska unija ne reagira adekvatno na ponašanje turske vlade. Zašto tolerira kršenje ljudskih prava uslijed propalog puča, trpi politička poniženja i usporedbe s nacizmom i fašizmom, te ne odgovara na ucjene oko dogovora s izbjeglicama i prijetnje uoči ustavnih promjena u Turskoj rušeći na taj način vlastiti ugled pred očima svjetske javnosti, ostavljajući dojam političke slabosti kada je u stanju ekonomski, diplomatski i politički sankcionirati i međunarodno izolirati Tursku. Naime, Europska unija je najveći trgovinski blok na svijetu, a osim ekonomskog utjecaja, posjeduje značajnu težinu u međunarodnim organizacijama te je prisutna, kroz Francusku i Veliku Britaniju u UN-ovom Vijeću Sigurnosti što joj omogućava veto u svim važnijim pitanjima. Iako ne posjeduje vojnu snagu, Bruxelles je u stanju vršiti iznimno snažan međunarodni pritisak na Ankaru putem vlastitih ekonomskih, medijskih i diplomatskih kanala.
Odgovor zašto to ne čini leži u europskoj Realpolitici. Naime, Realpolitik je termin skovan u 19. stoljeću koji umjesto na političkom idealizmu i ustrajanju na moralnim načelima, podrazumijeva jedan politički pristup temeljen na pragmatizmu, odnosno na realnim okolnostima. Neki od poznatijih primjera Realpolitik-a su bili američko otvaranje Kini 1972. unatoč neprijateljskom odnosu prema komunizmu, podrška Washingtona brojnim desničarskim diktaturama Latinske Amerike koje su kršili ljudska prava sve kako bi se suzbio utjecaj komunizma u tim zemljama, prikrivena suradnja Izraela i Rijada po pitanju Sirije i Irana unatoč financijskoj i logističkoj podršci Saudijske Arabije Hamasu i drugim palestinskim terorističkim organizacijama te zbližavanje Moskve i Ankare unatoč rušenju i pogibelji ruskog pilota s ciljem udaljavanja Turske od Europe i smanjivanja njezinog utjecaja u Siriji.
Realpolitik je dakle jedan hladan i pragmatičan pristup koji omogućava državama da zanemare neprijateljstva iz prošlosti radi zajedničkog cilja ili čak da održavaju odnose na više razina na način da s jedne strane njeguju kooperaciju u pojedinim segmentima dok zadržavaju neprijateljski odnos u drugima. Savršen primjer je odnos Zapada i Kine koji se zaoštrio posebice 2009. nakon izbijanja globalne recesije. Analizirajući tadašnje stavove američkih i europskih političkih elita kao i mainstream medija koji često služe kao produžena ruka odnosno instrument vanjske politike određene države, može se primijetiti da su sino-zapadni odnosi koegzistirali na više razina. Kina se s jedne strane našla na udaru kritika zbog optužbi da manipulira svoju valutu, odnosno da joj smanjuje vrijednost kako bi ojačala svoj izvoz na štetu američke ekonomije i domaćih radnih mjesta, s druge Peking je bio tretiran kao neophodan strateški partner zbog činjenice da je bio najveći vlasnik američkog vanjskog duga te jedini bio u stanju za vrijeme globalne recesije investirati milijarde dolara u posrnule europske i svjetske ekonomije. Takvi odnosi na više razina, koji su s jedne strane doveli do uske suradnje Zapada i Kine, s druge do obostranih optužbi, prijavama u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji te ograničenjima na izvoz su emblematičan primjer realpolitičkih odnosa na više razina.
Gledano iz takve perspektive, moguće je razumjeti realpolitičku logiku na temelju koje djeluju europski policy makeri u ophođenju prema Turskoj.
Realpolitik ima dvije osnovne karakteristike. Prva je koegzistiranje odnosa na više razina, od kojih se neki temelje na suradnji, a drugi na napetostima ili neprijateljstvu kao u slučaju Zapada i Kine, Izraela i Saudijske Arabije ili Rusije i Turske.
Drugi aspekt je da se Realpolitik, koji kao temelj ima surovi pragmatizam, često se kosi s moralnim načelima jedne nacije što se na neki način mora opravdati. Izazov za vladajuće elite predstavlja činjenica kako objasniti građanima da neke interese treba žrtvovati radi drugih. Kako objasniti ruskoj javnosti da će se prijeći preko smrti ruskog pilota samo kako bi bolji odnosi Moskve i Ankare uveli promjene u Siriji i udaljile Tursku od Zapada. U slučaju Rusije, rješenje se pronašlo u javnoj isprici od strane Erdogana zbog smrti ruskog pilota. U slučaju Izraela, suradnja sa Katarom i Saudijskom Arabijom je ostala pritajena jer bi izazvala previše kontroverzi u izraelskoj javnosti dok se Nixonovo otvaranje komunističkoj Kini 1972. opravdalo većim dobrim i američkim vrijednostima. Europska unija se nalazi u posebno teškoj situaciji iz razloga što je prisvojila demokratske vrijednosti i ljudska prava kao svoj zaštitni znak, dok istovremeno realpolitički pristup često zahtjeva žrtvovanje moralnih načela i vrijednosti radi pragmatičnih interesa. Stoga je Realpolitik nerijetko i vrlo licemjerna politika, jer istovremeno zahtjeva uz stvarnu verziju događaja i službenu verziju za javnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
