Kad je u nedjelju 28. lipnja 1914. čuo senzacionalnu vijest o atentatu na nasljednika austro-ugarskog prijestolja, nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu, prva reakcija Adolfa Hitlera je bila strah da su to učinili njemački studenti. S obzirom na podršku Franje Ferdinanda proslavenskoj politici to nije bila nerazumna pretpostavka, čak je bila mnogo vjerojatnija nego da je atentat počinjen od strane srpskih nacionalista.
Hitlerovo olakšanje zbog identiteta počinitelja miješalo se s osjećajem da je "zakotrljan kamen čija se putanja više ne može zaustaviti" te da će "konačno rat biti neizbježan". Početkom kolovoza 1914. europske su države, kao što se izrazio Lloyd George, doista "skliznule preko ruba uzavrela kotla". Kontinent je bio u Prvom svjetskom ratu. Izbijanje rata i iskustva kroz koja će prolaziti sljedeće četiri godine temeljito su formirali osobnost, političko-ideološka i vojna razmišljanja budućeg nacističkog Führera.
Za mladog Hitlera rat je bio blagodat. Od svog neuspjeha na Umjetničkoj akademiji 1907. životario je, pomiren s činjenicom da će na neki način postati znameniti arhitekt, premda bez ikakvih planova ili stvarne nade da će udovoljiti svojoj ambiciji. Sedam godina nakon neuspjeha u Beču, sada u Münchenu, (p)ostao je odmetnik i obična nula, i dalje gnjevan na svijet koji ga je odbacio. I dalje je bio bez ikakvih profesionalnih izgleda, bez kvalifikacija ili očekivanja da će ih steći, bez ikakve sposobnosti stvaranja prisnih i trajnih prijateljstava te bez realne nade da će se složiti sam sa sobom ili s društvom koje je prezirao zbog vlastita neuspjeha. Rat mu je ponudio izlaz i neki smisao u životu.
Kao 25-godišnjaku rat mu je dao, prvi put u životu, svrhu, predanje, drugarstvo, izvanjsku stegu, neku vrstu redovitog zaposlenja, osjećaj zadovoljstva i iznad svega - osjećaj pripadnosti. Njegov puk postao mu je dom. Kad je 1916. ranjen, prve riječi koje je uputio svom nadređenom časniku bile su: "Nije tako strašno, Herr Oberleutant, ha? Mogu ostati s vama, s pukom?" Kasnije tijekom rata mogućnost da ode iz puka lako da je utjecala na njegovu želju da ga se ne uzme u obzir za promaknuće. A na kraju rata imao je valjanih praktičnih razloga da u vojsci ostane što je moguće duže: vojska je bila četiri godine njegova "karijera", a nije imao nikakvog drugog posla kojem bi se mogao vratiti ili koji bi mogao očekivati. Prvi put u životu - svakako prvi put od bezbrižnih djetinjih dana mamina sinčića u Gornjoj Austriji - Hitler se osjećao istinski zadovoljan samim sobom u ratu.
Kasnije je o ratnim godinama govorio kao o "najveličanstvenijem i najnezaboravnijem vremenu mojega zemaljskog postojanja". Još kasnije, usred Drugog svjetskog rata, kojem je on osobno više od bilo kojeg drugog pojedinca doprinio da se ratuje Europom...
Hitlerovo olakšanje zbog identiteta počinitelja miješalo se s osjećajem da je "zakotrljan kamen čija se putanja više ne može zaustaviti" te da će "konačno rat biti neizbježan". Početkom kolovoza 1914. europske su države, kao što se izrazio Lloyd George, doista "skliznule preko ruba uzavrela kotla". Kontinent je bio u Prvom svjetskom ratu. Izbijanje rata i iskustva kroz koja će prolaziti sljedeće četiri godine temeljito su formirali osobnost, političko-ideološka i vojna razmišljanja budućeg nacističkog Führera.
Za mladog Hitlera rat je bio blagodat. Od svog neuspjeha na Umjetničkoj akademiji 1907. životario je, pomiren s činjenicom da će na neki način postati znameniti arhitekt, premda bez ikakvih planova ili stvarne nade da će udovoljiti svojoj ambiciji. Sedam godina nakon neuspjeha u Beču, sada u Münchenu, (p)ostao je odmetnik i obična nula, i dalje gnjevan na svijet koji ga je odbacio. I dalje je bio bez ikakvih profesionalnih izgleda, bez kvalifikacija ili očekivanja da će ih steći, bez ikakve sposobnosti stvaranja prisnih i trajnih prijateljstava te bez realne nade da će se složiti sam sa sobom ili s društvom koje je prezirao zbog vlastita neuspjeha. Rat mu je ponudio izlaz i neki smisao u životu.
Kao 25-godišnjaku rat mu je dao, prvi put u životu, svrhu, predanje, drugarstvo, izvanjsku stegu, neku vrstu redovitog zaposlenja, osjećaj zadovoljstva i iznad svega - osjećaj pripadnosti. Njegov puk postao mu je dom. Kad je 1916. ranjen, prve riječi koje je uputio svom nadređenom časniku bile su: "Nije tako strašno, Herr Oberleutant, ha? Mogu ostati s vama, s pukom?" Kasnije tijekom rata mogućnost da ode iz puka lako da je utjecala na njegovu želju da ga se ne uzme u obzir za promaknuće. A na kraju rata imao je valjanih praktičnih razloga da u vojsci ostane što je moguće duže: vojska je bila četiri godine njegova "karijera", a nije imao nikakvog drugog posla kojem bi se mogao vratiti ili koji bi mogao očekivati. Prvi put u životu - svakako prvi put od bezbrižnih djetinjih dana mamina sinčića u Gornjoj Austriji - Hitler se osjećao istinski zadovoljan samim sobom u ratu.
Kasnije je o ratnim godinama govorio kao o "najveličanstvenijem i najnezaboravnijem vremenu mojega zemaljskog postojanja". Još kasnije, usred Drugog svjetskog rata, kojem je on osobno više od bilo kojeg drugog pojedinca doprinio da se ratuje Europom...
