Kada je Rusija prije osam dana pokrenula napad na Ukrajinu postojala je mala šansa, vrlo mala, da će stvarnost surovog sukoba angažirati veliku diplomatsku strku koja bi uspjela zaustaviti rat prije no što se on razbukta. Nažalost to se nije dogodilo, a danas, kada je prvi tjedan rata u Ukrajini iza nas, izgleda da niti neće. Pred nama je potencijalno dugački rat koji će biti strašan i sve dok traje prijetit će širenjem i na ostatak Europe.
Tragično je raditi rezime ovih 8 dana jer se nameće zaključak da baš nikome od relevantnih aktera nije do zaustavljanja ratovanja. Krenimo redom - Rusija je napala Ukrajinu jer misli da će tako spriječiti njezin ulazak u NATO. U ruskom scenariju Ukrajina će ili biti podijeljena na pola, pri čemu bi istočna polovica postala ruska tampon zona prema NATO-u, ili će jednostavno biti uništena i okupirana kako bi se NATO-u uskratio prostor za širenje.
Danima se već analiziraju Putinovi dramatični govori pred početak invazije i očito je kako su isti i dalje u kontradikciji između geopolitike i nekih drugih ambicija. Podsjetimo, Putin nije pokrenuo ovaj rat isticanjem da će Rusija na taj način spriječiti ono što pokušava već godinama, daljnje širenje NATO-a. Umjesto toga odlučio se za dugački monolog o povijesti koji je kulminirao nacionalističkom retorikom iz koje se može zaključiti da, barem prema njemu, Ukrajina ni nema pravo na postojanje. Je li to bio govor upućen domaćoj javnosti? Ruskim vojnicima koji će uskoro biti poslani na bojište da se bore i ginu za jednu poprilično nedorečenu ideju? U svakom slučaju, ova eskalacija nije počela zbog ukrajinske državotvornosti već zbog ruskih sigurnosnih zahtjeva koji su iznijeti krajem prošle godine.
SAD i NATO su jasno dali do znanja Rusiji da njen zahtjev neće biti uvažen, uključujući i onaj koji se tiče daljnjeg širenja NATO-a prema istoku. Rusija si je na taj način zapravo stvorila jednu egzistencijalnu paniku koja je sigurno ubrzala put do ove ratne tragedije. Naime, bez obzira koliko puta su iz Kijeva pozivali Zapad da ih primi u NATO, činjenica je da se NATO glede tih zahtjeva jednostavno nije oglašavao. Sve zemlje zapadnog svijeta, a naročito lideri, vrlo su oprezno pristupali temi Ukrajine, posebno ako bi se govorilo o NATO-u. Ukrajini nigdje nije dato zeleno svjetlo. Jasno, nije niti rečeno da ne može postati članica, ali u svakom slučaju potencijalno ukrajinsko NATO članstvo bilo je stvar - ili se tako predstavljalo - neke dosta daleke budućnosti.
Nadalje, nitko nije očekivao da bi Ukrajina "jedno jutro" mogla se probuditi kao NATO članica. Rusija je mogla pustiti, bar još neko vrijeme, da ova tema spava, da sukob ostane "zamrznut". Dok je Zapad oprezno pričao o NATO članstvu za Ukrajinu, znajući kakva bi bila ruska reakcija, moglo se računati na relativni mir u Europi.
Zašto je Rusija baš sad (odnosno krajem prošle godine) okružila vojskom Ukrajinu i poslala Zapadu zahtjev - odnosno ultimatum - da se NATO ne smije dalje širiti? Može se reći da je to teško pitanje koje je prije ili kasnije moralo doći na stol, a ovo je zbog nekih razloga bio trenutak kad je Rusija odvagnula da bi trebalo to biti sad. Možda su ih problemi u kojima se našao SAD "inspirirali" da to pokrenu? Činjenica jest da su brojni sigurnosni analitičari nakon prošlogodišnjeg kaotičnog američkog povlačenja iz Afganistana sugerirali da bi zemlje poput Rusije i Kine to mogle iskoristiti, odnosno da se šalje signal da je Amerika oslabila.
Nego spomenuli smo rusku egzistencijalnu paniku koju su sami prouzročili - kako? Upravo tako što su išli tražiti da se NATO javno obveže da neće primiti Ukrajinu. Naime, čim su iz NATO-a, sasvim očekivano, poručili kako se ne mogu i neće na to obvezati, Rusija se odjednom suočila sa situacijom da je Ukrajina već "na putu u NATO", jer je izostala potvrda da neće biti.
Nakon toga slijedi eskalacija, a zatim i onaj najgori scenarij - rat.
Mora se razumijeti da Rusija s pravom percipira NATO kao egzistencijalnu prijetnju isto kao što se mora (dok se još može!) reći da NATO nipošto nije "samo obrambena organizacija" (što dobro zna primjerice narod Libije koji je patio pod NATO bombama baš kao što i narod Ukrajine sad pati pod ruskim).
U ovih osam dana već su izginule stotine na obje strane, milijun ljudi je pobjeglo u izbjeglištvo, ukrajinski gradovi su bombardirani i strašne scene ne posustaju. Ali u zraku se osjeća nešto još i zlokobnije.
Malo je poziva da se rat zaustavi. Ukrajinske vlasti na čelu sa Zelenskim ponavljaju isključivo kako će obraniti zemlju od agresora, a diplomatski sastanci ne ulijevaju veliku nadu (večeras je dogovoreno o otvaranju humanitarnih koridora za civile, što je svakako pohvalan napredak, ali očito je da smo još daleko od okončanja sukoba). Jasno, Ukrajina je napadnuta i retorika iz Kijeva je posve razumljiva. Ali problem u ovoj situaciji i nije retorika iz Kijeva već ona koja dolazi sa Zapada gdje se potpuno izgubila linija između podrške Ukrajini i nemara oko toga hoće li ovo biti početak još puno većeg rata ili ne.
Zapadni lideri pričaju isključivo o tome kako će Putin zbog ovoga "platiti". Sigurno i hoće - nikad u povijesti se nije ekonomija veličine Rusije suočila s ovolikim udarom sankcija. Ali i tu postoji prostor za eskalaciju jer obje strane još uvijek ne diraju energetiku strahujući da bi udarci i po njih bili preveliki. No, u isto vrijeme daju se izjave koje su apsolutno "ratničke", koje posve zaboravljaju na domaću javnost Europe koje je itekako nervozna (i 2 godine pandemije su mnogima "stanjile živce"). Tek tu i tamo se istakne kako NATO nema namjeru ratovati na prostoru Ukrajine, ali da će masovno ojačati vojnu prisutnost u istočnim zemljama članicama.
Ali to nije dovoljno. Pozivi na uspostavu "zone zabrane leta" iznad Ukrajine se odbijaju, ali mlako, tiho... Ne čudi stoga da iz Kijeva sad već i po nekoliko puta dnevno prozivaju Europu da još uvijek ne čini dovoljno (zanimljivo, kritike su upućene samo Europi, ali ne i SAD-u).
Na zadnjem izvanrednom sazivu EU parlamenta dugačak niz zastupnika držali su govore po pitanju aktualne situacije. Izgledalo je kao da se ti ljudi međusobno natječu tko će bit žešći, tko će oštrije pozvati na "trijumf svjetla nad tamom".
Europa, barem ako slušamo one koji je predstavljaju, već je u ratu. Ali nije, barem ne cijela. Zar mora postati?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
