Zadnjih dana i tjedana svjedoci smo razbuktavanja sirijskoga rata. Tri ratna događaja se na prvi pogled možda čine nepovezanima, ali su smišljeni i sve samo ne slučajni.
Prvo su potkraj studenog Turci srušili ruski vojni zrakoplov Su-24 zbog navodne povrede turskog zračnog prostora. Zatim su turske trupe nepozvane ušle na teritorij sjevernog Iraka kako bi "pomogle" izobrazbu kurdskih pešmerga. Uslijedilo je "slučajno" bombardiranje Assadove vojske od strane Amerikanaca.
Svi ti potezi Turske i SAD-a reakcija su na rezultate ruske intervencije u Siriji. Sve intenzivniji ruski zračni napadi, slanje vojne opreme, municije i izobrazba Assadovih trupa od strane Kremlja, pokazatelj su kako bi se uskoro mogao preokrenuti tijek rata u Siriji.
Na dugi rok zajedničko djelovanje ruske i sirijske vojske moglo bi dovesti do vojnog svršetka rata i ostanka Bashara al-Assada na vlasti. Takav ishod bio bi suprotan onome što slušamo godinama od strane State Departmenta, Downinga Streeta i Elizejske palače.
Na svim međunarodnim pregovorima u Beču i sl. zapadne sile su ultimativno zahtijevale odlazak sadašnjeg sirijskog predsjednika i njegovog establišmenta. Njihov stav je da se sirijski rat ne može riješiti vojnim putem već samo pregovorima. Događaji na terenu ih demantiraju.
Sirijski rat odavno nije samo sirijski. Upitno je je li ikad bio samo sirijski. Pobuna protiv legalne sirijske vlade bila bi odavno ugušena da Turska, Sjedinjene Države i države Arapskog zaljeva nisu odmah krenule velikodušno pomagati islamističke pobunjenike. Turska na način da je otvorila svoju granicu prema Siriji raznim islamističkim grupama te ih opskrbljivala novcem kupujući od njih naftu. I Turska i SAD i zemlje Zaljeva su pobunjenike odmah od početka počele velikodušno pomagati financijski, informacijski, u opremi, logistici, kroz obuku itd. Ipak, najveću pomoć pobunjenicima pružili su kroz promidžbu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
