Američki ministar vanjskih poslova John Kerry najavio je 15. studenog ugovor o primirju između saudijske koalicije i hutijevskih pobunjenika u Jemenu. Radi se o još jednoj prljavoj igri imperijalističkih i totalitarnih sila u zemlji koja jedva da postoji, a koje će zbog rata i agresije stranih vojski patiti još dugi niz godina. Naime, primirje se tiče samo saudijske koalicije i saveznika između Hutija i izgnanog predsjednika Alija Abdulaha Saleha. Dogovor ne uključuje međunarodno priznatu jemensku vladu koju vodi Abed Rabo Mansur Hadi. Ta vlada se spominje samo u nakani sudjelovanja u vladi nacionalnog jedinstva koja bi se trebala sazdati zajedno s hutijevsko-salehovim savezom. Međutim, nakon par dana, ministar vanjskih poslova Hadijeve vlade Abdel-Malek al-Mehlafi izjavio je da njegova vlada nije zainteresirana za takav dogovor.
Unatoč nastojanju Kerryja da primirje u Jemenu bude jedna od najvećih uspjeha na kraju Obamine predsjedničke karijere, čini se da se nitko nije maknuo s mrtve točke. Pregovara se o primirju bez jedne od zaraćenih strana, te se slaže vlada sa sudionicima koji ne žele biti u toj vladi, a sve zajedno se proglašava uspjehom. Daleko od toga, događa se snažna stagnacija u procesu zaustavljanja sukoba i nevoljkost svih strana oko mirovnog dogovora, pa Jemen i dalje srlja u još veći kaos, koliko god to bilo neshvatljivo.
Jemen je na listi najmanje razvijenih zemalja UN-a još od svog nastanka 1971., a produženo uništavanje infrastrukture zemlje pokazuje da će Jemen ostati na toj listi još dugo vremena. I dok je većina tog vremena obilježena siromaštvom, sada se Jemen nalazi na najgorem stadiju po pitanju humanitarnih uvjeta. Nakon što su Hutijeve snage ušle u glavni grad Sana'u u rujnu 2014., Saudijska Arabija je pripremila koaliciju deset zemalja, među njima Ujedinjene arapske emirate, Jordan i Maroko, te napala i razrušila siromašnu zemlju u ratu koji bjesni od ožujka 2015. naovamo. Iako su čelnici u Rijadu mislili da se radi o kratkotrajnoj vojnoj pustolovini, ispostavilo se da Pustinjska kraljevina nema dovoljno sposobnosti i snage suzbiti neprijatelje, te da će boj u Jemenu možda koštati Saudijsku Arabiju čak i financijske neovisnosti.
Ironičnim jezikom se može reći da financije nisu od pretjerane brige Jemenu, koji je desetljećima bio obilježen političkim kaosom i ozbiljnim te strukturalnim gospodarskim poteškoćama. Uzmu li se brojke prije rata, gotovo 54 posto svih Jemenaca, kojih je tada bilo 25 milijuna, živjelo je ispod razine siromaštva. Nezaposlenost je općenito bila na razini 40 posto radno sposobnog stanovništva, a 60 posto među mladima. Boljem gospodarstvu ne pomažu ni nalazišta nafte jer su preliminarne studije koje je radilo jemensko ministarstvo nafte i minerala ustvrdilo da je jemensko gospodarstvo oštećeno između ožujka 2011. i ožujka 2013. za 4,75 milijardi dolara uslijed bombaških napada na naftovode i sabotaže na nekim drugim instalacijama.
Ministarstvo komunikacija i informacijske tehnologije je zaključilo da je zbog sabotaža Javna telekomunikacijska kompanija izgubila 6,97 milijuna dolara. Sve je to nagomilana posljedica neriješenih odnosa nakon što su se 22. svibnja 1990. ujedinili Jemenska arapska republika (prethodno Mutavakilitsko kraljevstvo Jemen, 1918.-1962.), poznatija kao Sjeverni Jemen, i Narodna demokratska republika Jemen, poznatija kao Južni Jemen, pod komunističkom upravom. Predsjednik Sjevernog Jemena Saleh je postao prvim predsjednikom ujedinjene zemlje, a njegov potpredsjednik je postao dotadašnji predsjednik Južnog Jemena Ali Salim al-Bejd. Nakon što je Irak napao Kuvajt 1990., Jemen se usprotivio vojnoj intervenciji nearapskih zemalja. Kako je Jemen 1990. i 1991. bio nestalni član Vijeća sigurnosti UN-a, apstinirao je u donošenju rezolucija o Iraku i Kuvajtu, a glasovao protiv korištenja sile, što je ozbiljno razljutilo SAD. Saudijska Arabija je potom izbacila iz svoje zemlje osamsto tisuća Jemenaca.
Takva je situacija dovela do jačeg sukoba u samoj zemlji. Južnjaci su se protivili ekonomskoj marginalizaciji i nasilju protiv Jemenske socijalističke stranke, a nakon izbijanja nasilja u velikim gradovima 1992. i stvaranja nove koalicijske vlade 1993., potpredsjednik al-Bejd je odbio mogućnost sudjelovanja u takvoj vladi dok se ne riješe problemi, te se povukao u Aden. Tek u veljači 1994., posredstvom Jordana, u Amanu je potpisan dogovor sjevernih i južnih čelnika, no bilo je prekasno. Od svibnja do srpnja 1994. u Jemenu je bjesnio građanski rat, nakon čega su mnogi socijalisti i južnjaci izbjegli. Saudijci su aktivno podupirali jug tijekom tog rata.
Kada je 1999. uvedeno izravno biranje predsjednika, Saleh je odnio 96,2 posto glasova, no stanje ni rata ni mira je nastavljeno, posebice kad se krenulo razmatrati granica Salehove vlade i moći. Najveći izazov mu je došao od strane disidentskog šijitskog klerika Huseina Badredina al-Hutija, čelnika šijitske zajedijevske denominacije. Jemenska vlada ih je optužila da žele srušiti vlast i implementirati šijitski vjerski zakon, dok su pobunjenici tvrdili da brane svoju zajednicu protiv diskriminacije i agresije. Uz sve to, šijiti su bili predmetom napada al-Kaide i njezinog ogranka Al-Kaida na Arabijskom poluotoku. Sve zajedno je stvorilo mnogobrojne sigurnosne prijetnje u zemlji.
Trenutačna kriza započela je revolucijom 2011/2012 protiv predsjednika Saleha, na krilima Arapskog proljeća. Saleh je napustio svoje mjesto početkom 2012., kao dio dogovora između jemenske vlade i oporbenih grupa. Vladu je počeo voditi bivši Salehov potpredsjednik Hadi, koji je pokušao ujediniti frakcije u zemlji, a ujedno odbaciti prijetnju al-Kaide i hutijevskih pobunjenika na sjeveru zemlje. No, Hutijevi vojnici su upali u glavni grad 2014., te je Hadi morao prihvatiti pregovore o vladi nacionalnog jedinstva s drugim političkim frakcijama. S obzirom da je Hadi odugovlačio, pregovori su postali toliko napeti, da su predsjednička palača i rezidencija bombardirani.
Hadi je zajedno sa svojim ministrima dao ostavku u siječnju 2015., a idućeg mjeseca su Hutiji objavili kontrolu nad vladom, raspustili parlament te postavili Revolucionarni odbor pod vodstvom Mohameda Alija al-Hutija, rođaka hutijevskog vođe. Hadi je pobjegao u Aden, gdje je objavio da i dalje ostaje jemenskim legitimnim predsjednikom. Saleh je dobio imunitet u San'i, te se priključio Hutijima. Saudijska Arabija je stala iza Hadija i Adenske vlade, kao što je to činila i prije. Potporu sjeveru i San'i je dao Iran. Tako je Jemen došao u središte interesa regionalnih i svjetskih sila.
Čak da sada i dođe do mira i obnove, Jemen neće moći pronaći odgovarajuću radnu snagu, s obzirom na kronični nedostatak obrazovanja. Jemen je 2013./2014. imao 4,2 milijuna zaposlenih, koji su morali brinuti za 21 milijun stanovnika. Gotovo svi iole obrazovani građani nastojali su napustiti zemlju, pa stoga 70 posto radnika danas nema niti osnovnoškolsko obrazovanje. Ipak, neki pomaci postoje. Jemen je imao 2015. godine 30 posto nepismenih, što je znatan napredak od 1994. kad je 63 posto ljudi bilo nepismeno. Time je Jemen, primjerice, preskočio Etiopiju s 51 posto nepismenih, ali daleko zaostaje za susjednim Omanom, gdje devet posto građana nije pismeno. Jemen ima također golem generacijski jaz u obrazovanju, a samo osam posto građana ima visoko obrazovanje. Tijekom rata, 1,8 milijuna studenata nije moglo ići na fakultet jer su bili uništeni ili okupirani, a i sami studenti su bili sastavnicom raznih milicija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
