Rat u Europi i zastrašujuća pozicija kancelara Scholza: Raspad blijedog otpora, trostruki šamar Južne Amerike, i meta nad Berlinom koju je sam dao nacrtati
Gotovo cijelo 21. stoljeće u Njemačkoj obilježeno je vladavinom kancelarke Angele Merkel. U tom periodu dobila je i puno pohvala i kritika, kako unutar Njemačke tako i izvan nje, ali jedna stvar je bez dvojbe - za vrijeme njenog upravljanja Europom (ako polazimo od toga da kao najmoćnija ekonomija Njemačka je ujedno i politički najdominantnija sila Europe) - u toj istoj Europi bio je mir.
Sukob se na istoku Ukrajine vodio od 2014., ali u usporedbi s današnjim ratom to je bio poprilično ograničeni okršaj i vodio se isključivo unutar same Ukrajine. Kada je pak u konačnici došlo do smjene vlasti u Njemačkoj, nedugo zatim rasplamsao se najveći rat još od Drugog svjetskog rata.
Jasno, nitko ne sugerira da je novi njemački kancelar Olaf Scholz kriv za taj rat, ali moć koju je naslijedio samom funkcijom očito nije znao ili nije mogao iskoristiti s ciljem sprečavanja izbijanja opasnog rata na teritoriju Europe.
Njegovu ulogu već sada valja staviti u povijesni kontekst, jer sve što se trenutačno događa moglo bi ići ravno u neke udžbenike povijesti bliske budućnosti. I kakva je to uloga? Ne može se reći da je Scholz došao kao jastreb. Štoviše, da je mogao (a nije mogao), Scholz bi nastavio neke od pragmatičnih (real)politika svoje prethodnice Angele Merkel.
Razumljivo, danas se to nastoji naglo zaboraviti, ali Scholz je zapravo bio dosta kritičan prema SAD-u prije no što je postao kancelar (dužnost preuzima u prosincu 2021. godine). Primjerice, govoreći o američkom pritisku i sankcijama prema projektu Sjeverni tok 2, krajem 2019. poručuje: "Takve sankcije predstavljaju ozbiljno uplitanje u unutarnja pitanja Njemačke i Europe te njihov suverenitet".
Bilo bi zanimljivo Scholza pitati danas što misli o tim izjavama i vidi li još uvijek "uplitanje u njemački i europski suverenitet". To je, jasno, retoričko pitanje jer uplitanje je u međuvremenu doseglo neku sasvim novu razinu koja je krajem te 2019. bila nezamisliva. Primjerice, Sjeverni tok 2 više nije gađan sankcijama već nečim konkretnijim te je posve izvan uporabe nakon eksplozija.
Scholz se tako neminovno našao na silaznoj putanji rusko-njemačkih odnosa koji su tako i išli kronološki. Jer odnosi između Gerharda Schrödera i Vladimira Putina bili su, u retrospektivi, gotovo pa idilični, da bi se s Angelom Merkelom nastavili u jednom kordijalnom, mada opreznijim tonom. Scholza je pak dopao antagonizam iako ne izgleda da je on sam to tražio.
Ipak, valja spomenuti, Scholzove ranije kritike na račun SAD-a naglo su splasnule nakon što je došao na vlast te se od onda nije bunio previše, a SAD je nazvao "europskim najbližim i najvažnijim partnerom".
Ali nisu Amerikanci "od jučer", znaju da su te njemačke izjave nešto što ne treba uzimati kao apsolutnu istinu. Na kraju krajeva zato Njemačka i jest - kako su Snowdenovi dokumenti potvrdili - najšpijuniranija zemlja od strane SAD-a. Ali zašto je to tako? Zato jer Amerikanci nikad nisu bili voljni slijepo vjerovati Nijemcima - čak ni nakon što je Njemačka prošla denacifikaciju i transformirana u "saveznika", čak ni nakon ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Dobro, teško da Washington ikome slijepo vjeruje, ali Nijemcima definitivno ne.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
