Rat je nasilni čin kojemu je cilj prisiliti protivnika da izvršava našu volju - to je slavna definicija pruskog vojnog teoretičara i generala Karla von Clausewitza. Definicija je i danas aktualna jednako kao u trenutku pisanja. Rat kao društveni čin pretpostavlja sukobljene interese, tj. sukobljene političke zajednice. Svaka od njih želi poraziti onu drugu. "Nasilje, to jest fizičko nasilje jest, dakle sredstvo, cilj je nametnuti našu volju."
Iz te definicije Clausewitz izvodi tendenciju rata da se razbukta do krajnosti ili pak dobije apsolutni oblik. "Rat je čin nasilja i ne postoje granice očitovanju toga nasilja. Svaki od protivnika nameće svoju volju drugome, iz čega proizlazi međusobna akcija koja se, kao koncept, mora razviti do krajnosti", napisao je slavni pruski general. Ratovi između civiliziranih država nisu manje okrutni od ratova između divljih plemena. Zato što je temeljni uzrok rata neprijateljska namjera a ne osjećaj neprijateljstva. Namjera je politička, a ona može ciljati na osvajanje teritorija, resursa ili želi se postići neki viši cilj.
Gotovo uvijek kad postoji neprijateljska namjera s obje strane, strasti i mržnja zahvate borce, ali u teoriji može se zamisliti veliki rat bez mržnje. U najboljem slučaju može se reći da kad je riječ o civiliziranim narodima, inteligencija zauzima veće mjesto u njihovu vođenju rata i da ih je naučila upotrebljavati silu na efikasniji način nego što je grubo očitovanje nagona. Međutim, želja da se uništi neprijatelj, inherentna pojmu rata, nije nipošto zapriječena ili potisnuta napretkom civilizacije. To su dobro pokazali Drugi svjetski rat kao i suvremeni terorizam i posljedični rat protiv terorizma.
Postoji teorija i praksa rata. Cilj vojnih operacija, apstraktno gledano, jest razoružati protivnika. A budući da neka zaraćena strana želi prisiliti protivnika ratnim činom da izvršava njenu volju, mora ga ili stvarno razoružati ili dovesti u takav položaj u kome je jako vjerojatno da će se razoružanje dogoditi. No protivnik nije mrtva masa već živa snaga. Rat je dobiven tek u onom trenutku kad jedna strana nametne drugoj svoju volju. Dvije strane odmjeravaju snage i tako prilagođavaju svoje napore. Razvija se natjecanje do krajnjih mogućnosti. Takva dijalektika borbe posve je apstraktna, ali ne primjenjuje se često na stvarne ratove. Ona pokazuje što bi se događalo kod protivnika koje vodi isključivo uzajamno neprijateljstvo i želja za pobjedom.
U stvarnom svijetu rat nije izdvojeni čin koji izbija iznenada i nema neke veze sa životom države. Itekako ima veze i ne izbija preko noći. On se ne sastoji u jednoj jedinoj odluci ili u više simultanih odluka. Sukobljene strane se poznaju od ranije, imaju približnu predodžbu jedna o drugoj. Snage protivnika nikad nisu u cijelosti spremne niti okupljene kao niti vlastite postrojbe. Namjere neprijatelja u slučaju pobjede ne uzrokuju uvijek nepopravljiv slom za pobijeđenog. Rat je igra. On zahtijeva istodobno i hrabrost i računicu. Računica u njemu nikad ne isključuje rizik, a na svim razinama prihvaćanje opasnosti nameće se kao oprez i smjelost. U rat se otpočetka upliće igra mogućnosti i vjerojatnosti, dobre i loše sreće koja se provlači kroz sve pore rata.
Uz sve ostale elemente, rat je naposljetku politički čin koji izbija iz neke političke situacije i posljedica je nekog političkog motiva. Rat po prirodi pripada čistom razumu jer je instrument politike. Strastveni element rata tiče se običnog naroda, slučajni element rata zapovjednika i njegove vojske, a intelektualni element rata tiče se vlade. Upravo je taj posljednji element presudan i on treba upravljati cjelinom rata. Uvijek tako i biva. Rat planiraju, organiziraju i provode političari dok su tzv. obični narod i vojnici tek izvršitelji svojih nadređenih. Ipak, rat se ne može voditi bez vojnika i generala jer upravo oni moraju svakodnevno se boriti i žrtvovati za ratne odnosno nasilne političke ciljeve svojih vlada.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
