Stoljećima je islam u Aziji bio poznat po svojoj prilagodbi lokalnim običajima i po toleranciji prema drugim religijama. Međutim, u posljednja tri desetljeća, fundamentalisti su pokušali homogenizirati islam, uvodeći nove napetosti. Više nego bilo koji drugi čimbenik, vehabizam je utjecao na sukobe i podijelio muslimane i ostale u inače tolerantnim i harmoničnim pluralnim društvima Azije. Od sinkretičkog i inkluzivnog islama dolazi do transformacije u puritanski i ekskluzivni pod utjecajem ideja, norma, običaja i financija s Arabijskog poluotoka. Islam pustinje je tako ušao u sasvim drugačija područja Azije.
Sve je započelo borbom afganistanskih mudžahedina protiv sovjetske okupacije, poticanom američkim utjecajem i financijski potpomognutom iz Rijada. A upravo je Saudijska Arabija uvela vehabitsku školu u proces rađanja militantnog islama u cijeloj regiji. Saudijci su financirali velike programe pomoći afganistanskim mudžahedinima u suradnji s pakistanskom obavještajnom zajednicom ISI i s američkom CIA-om. Uz to su financirali radikaliziranje medresa za širenje neovehabitske ideologije i literature u mnogobrojnim afganistanskim izbjegličkim kampovima u Pakistanu. Mnogi dobrovoljci iz Saudijske Arabije i ostatka arapskog svijeta krenuli su putem Afganistana, a zajedno s militantnim vehabitskim podučavateljima oni su stvorili okosnicu al-Kaide, pod ideološkim utjecajem Abdulaha Azama i Sajida Kutba, te radikalnim koracima Osame bin Ladena.
Takvi radikalni pokreti promišljaju svoje zasluženo mjesto u svojim društvima, razvijaju transnacionalne poveznice, neprijateljski su raspoloženi prema Zapadu i politici SAD-a, prema Izraelu i Palestini, optužuju zapadne zemlje za okupaciju Iraka, te prijete sigurnosti i stabilnosti vlasti u zemljama od Pakistana i Bangladeša pa sve do Indonezije, odnosno u zemljama gdje se islam premrežio lokalnim uvjerenjima te stoljećima živio uz hinduističke i budističke tradicije.
Islam su širili muslimanski trgovci i rane muslimanske zajednice koje su većinom pomorskim putem stvarali svoje trgovačke kolonije po Indijskom oceanu. Ovaj miks kultura svojstven je azijskim društvima, ali u posljednje vrijeme dolazi do pojačanog utjecaja Arabije, ponajviše jer se u arabijskom islamu pronalazi 'pravi' islam. Sve više arapskih imena se daju djeci, a žene sve više koriste nikab, pokrivalo za lice i glavu, a prisutno je i povećano arabiziranje lokalnih jezika.
Sve te promjene vezane su uz ideologiju vehabizma, pokreta koji od svojih članova traži prianjanje uz najčišći oblik islama, kakav je prakticiran u doba Proroka Muhameda i dvije generacije poslije njega. Praktično to znači odbijanje bilo kakvih neodobrenih inovacija (bid'a). Vehabizam je nastao u suradnji s obitelji al-Saud te je postao službenom školom Saudijske Arabije. Primarna doktrina vehabizma je tevhid, jedinstvo Boga.
Osnivač pokreta Ibn Abdul Vahab je bio pod utjecajem pisanja učenjaka kao što je Ibn Tajmija te je odbacio srednjovjekovne interpretacije islama, okrenuvši se vlastitom iščitavanju Kur'ana i hadisa. Naučavao je protiv moralnog pada i političke slabosti Arabijskog poluotoka i osudio idolatriju, popularne kultove svetaca, posjete hramovima i grobnicama. Vehabizam odbacuje i praksu slijepog praćenja interpretacije učenjaka i običaja u plemenu ili klanu. Istovremeno, nije svoje sljedbenike nagovarao da paze na svoje religijske dužnosti, već ih je natjerao.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
