Kratak video Gorana Šafareka o Damasku
Snježni vrhovi planine Qualamun nekako nestvarno djeluju u ovom polupustinjskom krajoliku, dok se uspinjemo od Bejruta prema sirijskoj granici. Simbolika je tu: od negdašnjeg pojma za rat i razrušenost (Bejrut) do Sirije gdje bijesni surovi rat. Nema direktnog leta prema Damasku već se po slijetanju na aerodrom valja ukrcati u taxi i na četiri kotača prema Siriji. Uskoro su hrpice snijega sve češći pratioci, kao i patrole libanonske vojske i policije, a s time i nespokoj. Teroristi islamske države već su se probijali do samog Libanona, a između patrola nitko ne može 100% garantirati sigurnost. Sigurno je netko vidio naše ukrcavanje u Bejrutu i možda već čeka zasjeda negdje na otvorenom. Zapadnjaci postižu jako dobru cijenu kod ISIS-a, pogotovo što nosimo EU putovnicu, makar bili iz male Hrvatske.
Uskoro dolazi granica, a time i očito ratno stanje te vrhunac napetosti. Sama granica načičkana je vojnim blokadama gdje vojnici u šljemovima i punoj ratnoj spremi kontroliraju svaki pokret. Za vladu Bashara al Assada ovo je cesta života, jedina nit koja povezuje Damask s vanjskim svijetom. Zato sve vrvi kamionima, ljudima, robom...Za čudo, ulazak u zemlju lako je i brzo prošao, no već da bi uopće krenuli u Siriju, čekali smo vizu mjesecima i sigurno su nas dobro provjerili tko smo i što smo.
Nastavljamo punom brzinom, kao da vozač želi što prije proći kroz otvoreno da bi potom luđački gazio kočnicu pred barikadama. Primjećujem skretanje za grad Al Zabadani, grad pod opsadom vladinih snaga, no gdje na sreću traje primirje. Konačno se pred nama u kotlini pojavljuje Damask. U prvi mah je teško reći zašto se u ovoj pustinji razvio ovakav velegrad, no između zgrada protječe rijeka koja je oduvijek tvorila oazu i privukla ljude. Ulazimo u zapadno predgrađe, gdje duboki rovovi, ukopani tenkovi, bodljikava žica i vojska posvuda svjedoče da je ovdje zaista rat, a ne neka bjelosvjetska izmišljotina. Još nekoliko kontrola i konačno smo u urbanom području. Zastor na pozornici Sirije je pao i podigao se za novu scenu: široki bulevari prepuni prometa, očuvane zgrade, restorani, veleposlanstva...sve što se može zamisliti u velikom gradu. Nakon nekoliko velikih kružnih tokova, stojimo u prometnoj gužvi samog centra. Stigli smo!
Downtown Damaska
Našli smo se u rijeci ljudi, u bazaru Souk u starom gradu Damaska, odnosno Shama kako ga nazivaju njegovi građani. Nekad se tako zvalo cijelo područje koje je obuhvaćalo sadašnji Libanon, Izrael, Palestinu Jordan... Souk je klasični islamski bazar, organiziran po cehovima, od mirodija, tekstila, zlata i ostalih plemenitih metala, slastičara...Zaustavljamo ljude koji pomalo začuđeno gledaju zapadnjake koji ih traže intervju. Svaka je priča za sebe, ali pod istim nazivnikom: strah, ubijeni brat ili otac, protjerane obitelji. Ljutnja, ali i nada. Mladi dečki piju kavu na maloj verandi, na dobrom engleskom govore kako im obrazovanje za sada nije puno pomoglo. Potom se opet spajaju na mobitel, na Facebook, Viber ...Jedan tek nešto stariji pijucka čaj i pozdravlja nas. Žali se na visoku inflaciju, nezaposlenost, no pet minuta kasnije pred upaljenim kamerama govori kako je sve 'med i mlijeko'. Nije strah u ljudima samo od ekstremista,već i od režima. Sirija je oduvijek bila poznata po tajnim službama, zloglasnim zatvorima, korupciji, što je jedan od razlog za pobunu.
Žene se same kreću ulicom, neke više, druge manje pokrivene, no slobodnog lica. Ovo je ipak Islam, ali onaj blagi, liberalni. Jaka šminka nadomješćuje ostale skrivene ženske atribute. Štoviše, žene u rupcu, ali u maskirnim odorama dio su sirijske vojske, a na to pozivaju i plakati. Predsjednik Bashar al Assad to jako dobro ističe, nastojeći prikazati svoju borbu za sekularnost, a protiv ekstremizma. No, ekstremnim se može prikazati njegovo pojavljivanje gotovo posvuda. Nasmiješeno lice gospodina, frajerska ratnička poza sa sunčanim naočalama, dostojanstveni državnik. Plakati strše posvuda, od jumbo plakata po ulicama do soba i ureda, a čak se smiješi i ribama u akvariju. Pomalo iscrpljeni od višesatnog snimanja sjedamo u restoran na otvorenom pored džamije. Ponuda je bliskoistočni fast food – sveprisutni falafel i kebab ovdje zvan šuarma i dakako nezaobilazna kava ili čaj.
Poznati souq Al-Hamidiyah
Dok žvačem kebab i gledam vrevu ljudi koji žure za svojim poslom, gotovo je nevjerojatno da se nalazim u Siriji, koja je po slikama što dolaze na naše TV ekrane, internetske portale ili stranice novina jedino ruševina, nasilje i odrezane glave. Ujutro smo u Ministarstvu informiranja tražili sve potrebne dozvole, doslovno za svako mjesto koje mislimo snimiti. Ondje su i bili i jedini zapadnjaci koje smo vidjeli u desetak dana – ekipa američkog CNN-a i NBC-a. No onda me maskirne odore i jurišne puške vraćaju u vijesti širom svijeta. Da bismo uopće ušli na bazar, morali smo proći kontrolu i pokazati posebna dopuštenja naoružanom društvu na ulazu, kao i svim ostalim ulazima kojih ima desetak. Taman kad se čovjek opusti, rat mu neugodno pokuca na vrata. Vojne barikade su gotovo na svim većim križanjima, prolazima, ispred vladinih ureda, masovnom okupljanju ljudi...Naime, ogroman su problem samoubojice koje traže gužve da bi se raznijele. U šiitskom predgrađu Damaska, Sayyida Zaynab, eksplozivna naprava je ugasila sto trideset i četiri duša.
Sam centar drevnog Damaska na popisu Svjetske baštine UNESCO-a još čuvaju stare zidine Citadele. One su samo dio povijesti, grada za kojeg kažu da je u kontinuitetu najstariji na svijetu. Postoji još od drugog tisućljeća, a sam je svjedočio rađanju judaizma, kršćanstva i islama. Bio je središte mnogih arapskih dinastija, posebice najpoznatijeg Omejidskog kalifata čija se vlast protezala sve do Španjolske. Unatoč vlasti muslimana, Damask je dugo ostao kršćanski grad, a i danas u srcu leži kršćanska četvrt, dok kršćani čine oko petine populacije.
Omejidska džamija
Skidamo cipele i postajemo dijelom mravinjaka Omejidske džamije. Vanjsko dvorište je utočište mira, drevne arhitekture, mjehurić mira i tišine već stoljećima koliko postoji, a nastala je iz bazilike Ivana krstitelja. U samoj džamiji na prigušenom svijetlu ljudi se pokorno sjedinjuju s bogom, ali mnogi jednostavno odmaraju kao u svojem dnevnom boravku, na nevjerojatno udobnom crvenom tepihu. Uskoro odjekuje poziv na molitvu s minareta Omejidske džamije. U jednom redu muškarci se klanjaju. Počinje molitva no, ovog Alahu Ekbera ne moram se bojati. Da je izašao iz usta militanta Al Qaide ili Islamske države, bilo bi mi zadnje što čujem.
Usred molitve počinje tam-tam, zloslutno ritmički, prigušen. Negdje izvana djeluju haubice, minobacači i to ne jako daleko. Gledam, nitko se ni ne osvrće. Pet godina rata anestetizirao je Sirijce.
Mrak pada, vrijeme je za okrepu. Agregati bruje posuda, jer redukcije struje su stalna slika. Unatoč tome,hodamo u polumraku. Uskim uličicama nalazimo kavanu, a odmah nas je pozdravio oblak slatkastog dima. Našli smo se u gotovo kućnoj atmosferi, gdje se mladi kartaju, neki tipkaju preko Skypea, a stariji se zabavljaju društvenim igrama. Konobar svako malo donosi svježi žar za nargile iz koje većina s uživanjem povlače dimove. Nešto dalje, u starom gradu, kršćanskoj četvrti Bab Sharqi u koju se ulazi kroz sedam rimskih vrata, restorani se nižu jedan za drugim i barovi koji toče vino i sirijski arak. Negdašnja unutarnja dvorišta s malim fontanama, puzavcima preko zidova pretvorena su u restorane, ambijent topao i živ. Cijena obilne večere za nas dvojicu svega deset eura. Okus Bliskog istoka topi se u ustima, sveprisutni za'atar, hummus i ostali začini idu divno s arakom, arapskom vrstom rakije.
Na povratku, već je kasno, i gubimo se u mračnim uličicama starog grada, a taksija ni za lijek. No, jednostavno se osjećam sigurno. Dolazimo do checkpointa NDF-a, momci s kalašnjikovima se čude, no pozdravljaju nas, misleći da smo Rusi. Konačno nailazimo na taksi i vraćamo se u hotel.
Damask u suton
Skoro je jedanaest, mrak vlada u prijestolnici, jurim u obližnju kavanu poslati prilog u Dnevnik HTV-a. Na putu me opet na barikadi zaustavlja mladi bradati vojnik. Isprva sumnjičav, no potom me poziva unutra. Odlaže kalašnjikov i nudi me jakim čajem. Sporazumijevamo se pomoću Google prevodioca. Saznajem da moj novi prijatelj Hamza ima 25 godina. Koliko god je rat strašan, ljudskost je uvelike prevladala, a oružje nije ipak pokvarilo sve. S nadom u bolju budućnost, odlazim dalje u noć ...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
