Nakon 24 godine ruski predsjednik Vladimir Putin danas je stigao u Pjongjang, glavni grad Sjeverne Koreje. Posjet je svakako značajan, čak i povijesno značajan u kontekstu konačnog razilaženja između Rusije i Zapada. Naime, iako je animozitet između Zapada i Rusije trajao godinama, a Sjeverna Koreja se zapravo oduvijek smatrala zemljom koja ima krajnje antagonistički stav prema Zapadu (i obratno), zanimljivo je da sve te godine Putin nije došao u posjet svom susjedu (dvije zemlje dijele malu granicu od 22 kilometra na ruskom dalekom istoku, oko 130 kilometara od Vladivostoka) iako, neki bi rekli, vezivao ih je sličan odnos prema Zapadu.
Naravno, stvari nisu tako jednostavne, odnosno nisu tako crno-bijele kako ih se prikazivalo. Odnosi između Zapada i Rusije morali su potonuti puno dublje da se ruski predsjednik pojavi u Pjongjangu. Nije li mogao doći ranije kroz sve te godine? Mogao je, ali takav posjet, imajući u vidu maksimalnu izoliranost Sjeverne Koreje i činjenicu da je SAD smatra jednom od najvećih prijetnji (naročito otkako Sjeverna Koreja posjeduje nuklearno oružje), svakako bi se na Zapadu, pogotovo u Washingtonu, tretirao kao provokacija, možda čak i eskalacija.
Jasno je da Rusija nije htjela ići tako daleko. Danas ide, jer danas je situacija puno drugačija nego primjerice prije početka ruske invazije na Ukrajinu. Ruski rat u Ukrajini bila je točka velikog razdora između Rusije i Zapada, iako se slutila i godinama ranije, ali čak ni tada nije bilo posve sigurno da će se odnosi potpuno raspasti. Rat u Ukrajini mogao je do sada završiti, mogao je završiti čak i u ranim mjesecima kad su još postojali pregovori između dvije strane. U takvom slučaju odnosi između Zapada i Rusije bili bi na krajnje niskim razinama još dugo vremena, ali s vremenom bi se oporavili kao i svi drugi.
Pogledajmo samo Siriju i njen odnos s arapskim susjedima koji su godinama podržavali islamističke militante za vrijeme njenog dugog i iscrpljujućeg rata. Sirija je bila i izbačena iz Arapske lige. No, danas je ponovno članica, odnosi se normaliziraju, pragmatizam i praktičnost politike skoro uvijek dominira s protokom vremena. Razumljivo, određeno nepovjerenje ostaje puno dulje, traje desetljećima. Recimo kao što je u slučaju dva važna američka azijska saveznika, Južne Koreje i Japana. Washington sve radi da ih što više približi i da budu kao jedna kompaktna neformalna cjelina otpora prema Kini. No, jako će teško biti natjerati Koreance da potpuno prihvate dublje saveze s Japanom jer uspomene na vrijeme kad je Koreja bila pod japanskom kolonijalnom vlašću traju jako dugo.
Odnosi između Zapada i Rusije polako bi se oporavljali da je napravljen korak unatrag, čak i nakon početka rata u Ukrajini. Ali sada je silazna putanja otišla već dovoljno daleko da se ti odnosi mogu smatrati generacijski narušenima.
Rusija je nevoljko pristala na to, prije svega iz praktičnih razloga. Europa je bila njeno veliko tržište i prateći rusku politiku kroz godine bilo je jasno da se ne žele odreći tog tržišta, a da bi ga imali morali su nekako održati odnose sa Zapadom čak i nakon što je postalo očito da se razilaženja sve više povećavaju. Drugim riječima, niti Putin niti itko drugi na visokoj poziciji u Rusiji nije imao volje posjećivati Pjongjang jer to bi za njihovu tadašnju i donedavnu politiku bilo kontraproduktivno.
Zato je današnji dolazak Putina u Pjongjangu istinski povijesni trenutak jer pokazuje točno gdje se nalaze odnosi između Rusije i Zapada - na možda najnižim mogućim razinama, a da ne traje otvoreni oružani sukob.
Što se pak tiče Sjeverne Koreje, o njenoj skoro totalnoj izolaciji od ostatka svijeta se godinama pričalo, često i kao o kakvom zemljopisno-političkom kuriozitetu. No, sjevernokorejska izolacija nije nužno proizvod njihove volje, ali jest radikalna reakcija na strane prijetnje i percepciju tih prijetnji.
Stav koji je doveo Sjevernu Koreju do takve izolacije sličan je onom koji je Sovjete u jednom trenutku nagnao da odluče podići zid razdvajajući Berlin na istočni i zapadni.
Sjeverna Koreja pak egzistira u određenom vakuumu i prepuna je primjera političkog upravljanja koji nije (bar ne više) viđan nigdje na svijetu. To ne znači da sve što se o njoj priča da je nužno i istina. Neke stvari sigurno jesu. Kontrola stanovništva i kretanja je iznimno visoka. Vladajuća struktura, koja tvrdi da prakticira vlastitu devijaciju marksističke ekonomije, zapravo više podsjeća na vlast koja se generacijski predaje u stilu monarhije. Prvi šef zemlje bio je "djed", Kim Il-Sung, zatim "otac" Kim Jong-il, te na kraju "sin" Kim Jong un.
Sjeverna Koreja je proizvod sila koje su djelovale u to vrijeme, od marksizma, ruske i kineske revolucije, do Hladnog rata i itekako vrućeg rata koji je trajao na Korejskom poluotoku od 1950. do 1953. nakon kojeg je Koreja ostala trajno podijeljena na Sjevernu i Južnu.
Danas su dvije Koreje ogledni primjer razvojnog kontrasta, no mnoge iznenadi informacija da je u jednom trenutku Sjeverna Koreja ekonomski bila naprednija od svog južnog susjeda. Dakako, raspadom širokog socijalističkog bloka i promjena u Kini (ne totalnih kao u SSSR-u, ali ipak promjena), Sjeverna Koreja zapravo jest ostala izolirana od svijeta i poduzela je sve mjere, bez obzira koliko grube i okrutne bile, da samu sebe održi, u čemu su i uspjeli.
Ali izolacija Sjeverne Koreje nije nešto što je u dugoročnom planu Pjongjanga. Izlazak iz izolacije je poželjan, ali u odnosu gdje ta otvaranja neće dovesti do interne transformacije. Svaki vladajući režim svijeta boji se za svoj opstanak, sjevernokorejski nije iznimka, ali tu je i kompletna struktura, pomno građena desetljećima, koja je mogućnost takvih promjena skoro pa potpuno eliminirala.
Ipak, Pjongjang je spreman prihvatiti svaki poziv koji djeluje autentično. Kim Jong un u nekoliko navrata sastao se s Donaldom Trumpom za vrijeme njegovog mandata. Bio je to trenutak vrlo rijetkog optimizma, šansa za veliki mir na Korejskom poluotoku. Trump je uspio organizirati i razgovore između lidera sjeverne i južne Koreje, što je bio veliki uspjeh. Jedini problem je bio taj što Trumpu vlastita država, odnosno šira politička elita, nije htjela priznati taj uspjeh te su njegov susret s "diktatorom Sjeverne Koreje" prikazivali kao ekstreman potez i opasnost.
Sve Trumpove dobre ideje propale su u vrtlogu sustava na čijem se čelu našao. Dakako, sve njegove loše ideje taj sustav je vrlo snažno podržao (raskidanje nuklearnog sporazuma s Iranom, predaja Golanske visoravni Izraelu...).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
