Gotovo svi bi se do sada trebali složiti da je Putinov plan u Ukrajini, u najmanju ruku, naišao na otpor koji je on uvelike podcijenio. Svojim potezom je Rusiju nakon više od 20 godina vladanja njome u svega 20 dana doveo na sam rub velike političke katastrofe. Ovih dana pojedini visoki ruski dužnosnici pričaju o rođenju jedne nove Rusije koja će se posve odvojiti od zapadnog svijeta i pronaći nekakav novi smisao u okrilju duhovnog, moralnog i religioznog - potpuno ignorirajući činjenicu da se nalazimo u 21. stoljeću i da ono takav koncept odbacuje, ne samo "dekadentni zapad" već i vrlo uspješni, istočniji od Rusije, istok!
Ako bi ipak teoretski došlo do stvaranja takve Rusije ona bi mogla uistinu biti prijetnja cijelom svijetu, daleko više od često pretjerivane prijetnje jednog Irana koji - iako je teokratski režim - već godinama želi normalizirati odnose kroz uspostavu, a kasnije i moguću obnovu nuklearnog sporazuma.
Takva zatvorena Rusija, "planet za sebe Rusija", bio bi potez iz očaja koji je veći od razočarenja. Bio bi to skoro pa apokaliptični potez bez obzira na uzroke koji su doveli do toga. Čak i kad bi netko prihvatio trenutačno krajnje nepopularno mišljenje da je ruski napad na Ukrajinu opravdan to je i dalje najgora opcija za Rusiju.
Volodimira Zelenskog danas možemo promatrati kao najvećeg branitelja Ukrajine jer njegove poruke, zajedno sa slikama patnje, tresu cijeli svijet do temelja, ali ne treba zaboraviti na to da je on bio - i zapravo još uvijek jest - na čelu režima koji nije imao na prvom mjestu dobrobit ukrajinskog naroda. Koliko je sam Zelenski kao osoba toga svjestan sad je stvar vrlo ozbiljne debate i možda nije trenutak za konačne zaključke, ali za njega je ukrajinski narod, kao i sama Ukrajina, samo faktor koji bi trebao baciti Rusiju na koljena.
Za one kojima je ovaj sukob počeo 24. veljače takva argumentacija mogla bi zvučati krajnje neprikladno, čak i neljudski, ali sukob nije počeo 24. veljače, bar ne ove godine. Ukrajinske vlasti su 8 godina provele u marionetskom odnosu prema svom glavnom sponzoru, SAD-u. Ukrajina je 8 godina pripremana da bude na sve načine tvrdi kamen na kojem će Rusija ili polomiti zube ili s kojeg će se jednog dana lansirati napad prema ruskim zubima.
Putina se i prije 24. veljače uspoređivalo s Hitlerom, a sad su preslike naštampane do beskraja. Nemojmo imati baš nikakve iluzije - on sam bi mogao izreći stvari koje su, historijski i politički gledano, zaista blizu idejama nacional-socijalizma. Trenutak u kojem je Vladimir Putin stavio upitnik na samo pravo Ukrajine da postoji kao država je trenutak kada je prešao s pozicije branitelja Rusije protiv imperije koja se još jednom gomila pred njenim vratima, u nekog tko je spreman ići u rat pod geslom "zlo protiv zla". No, ako ćemo iskreno, to je često i bilo geslo na temelju kojeg se Rusija i branila...
Braniti Rusiju uzimalo se kao svetu dužnost kojoj sve može biti podređeno, a svakako i njeno susjedstvo. Staljinov pakt s Hitlerom bio je upravo to, potez koji polazi od stajališta da su drugi, manji narodi, jednostavno potrošni.
Bez imalo iluzije, današnji zapadni blok ponaša se isto, a da je kojim slučajem ugrožen kao Rusija to bi bilo još itekako vidljivije. Već i sada imamo situaciju gdje letjelice padaju po Zagrebu, bez žrtava, ali i bez samilosti i bilo kakve empatije. U nekom "alternativnom vremenu" imali bismo tisuće mrtvih studenata, a u ovom samo mogućnost koja je bila tanja od najtanje niti na široj karti Europe. Zamislimo da je takva letjelica od nekoliko tona (prema zadnjim informacijama punjena i eksplozivom) prije par dana pala na Rim, Berlin, Pariz ili Bruxelles? U najmanju ruku bi to bila udarna vijest na BBC-u i CNN-u. Ovako smo povećalom trebali tražiti vijest o udaru na Zagreb te smo tako dobili najjasniju potvrdu da smo i sami kao narod potrošni, samo nas se još ne ubija kao što se sada ubija Ukrajince.
U ovom pak ratu Rusi su poput hladnokrvnog policajca-ubojice, ali zapad je Ukrajince doveo da mašu oružjem pred zgradom policijske stanice znajući jako dobro što će se dogoditi. Putinova naredba za napad i dalje je možda najtragičnija odluka 21. stoljeća s kojom je on itekako požurio i sada plaća jako skupu cijenu.
Ali sve ovo što nam se trenutačno događa u Europi i dalje je možda samo uvertira u još veću tragediju. Poručili smo kako je Rusija precijenila svoje mogućnosti u Ukrajini. Sva ta sila pokazala se kao neadekvatna kad se sudari sa zemljom koja se suočava, doslovno, s bitkom za vlastitu egzistenciju, za vlastito pravo na postojanje. Ukrajinska obrana je časna jer se uvelike i vodi kao obrana vlastite zemlje, a ne kao kotačić u geopolitičkom stroju, ali u isto vrijeme to ne znači da ona, srčana i nepokolebljiva, nije izrežirana kroz zadnje desetljeće da bude upravo takva. Svaki Ukrajinac koji sad brani svoju zemlju brani svoje vlastito ognjište, svoje pravo na postojanje, uspomene svojih predaka i nadu svojih potomaka, ali u isto vrijeme je dio znatno šireg plana koji ima za slomiti Rusiju koju SAD vidi kao zadnju prepreku pred globalnom dominacijom (vjerujući da Kina sama neće moći izdržati pritisak koji je već počeo).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
