Po prvi puta u skoro dvije godine doći će do formalnog susreta NATO-ovih dužnosnika i Rusije, s naglaskom na krizu u Ukrajini te smanjivanju vojnih rizika u Afganistanu. Prema riječima glasnogovornika NATO Saveza, ne radi se o povratku na dobre odnose, već je susret odraz potrebe za razgovorom.
Forum koji postoji unutar NATO Saveza za razgovore s Rusijom nikad nije službeno raspušten, ali zadnji sastanak se održao u lipnju 2014., kada je Rusija anektirala Krimski poluotok putem referenduma. Obje strane su se dogovorile da se moraju održati razgovori na razini veleposlanika u Vijeću NATO-Rusija.
Vijeće je nastalo za vrijeme NATO-ovog summita u Rimu 28.svibnja 2002., na temelju već prethodno nastalog dogovora o zajedničkim odnosima, suradnji i sigurnosti. Radi se o mehanizmu za konzultacije, stvaranje konsenzusa, suradnje, zajedničkih odluka i zajedničkih akcija, u kojima NATO-ove države članice i Rusija surađuju kao jednakopravni partneri na nizu sigurnosnih pitanja od zajedničkog interesa. U skladu s deklaracijom iz Rima i osnivačkom aktu Vijeća, ono se bavi intenzivnijom suradnjom na polju borbe protiv terorizma, upravljanja krizama, neproliferacije, kontrole naoružanja i stvaranja mjera o izgradnji povjerenja, kao i na polju proturaketne obrane, logistike, suradnje vojski, reformi obrane i civilnim nesrećama. U skladu s time nastalo je 25 radnih skupina i odbora.
Od osnivanja odbora pa do 2014. Vijeće je zapravo dobro funkcioniralo, puno bolje nego, primjerice, Vijeće za suradnju između NATO-a i Ukrajine ili NATO-a i Gruzije. Održavane su zajedničke vježbe, NATO-ovi brodovi su uplovili u petrogradsku luku, dolazilo je do znatne suradnje u Srednjoj Aziji i Afganistanu, a posebice u logističkim i političkim pitanjima. Godina 2014. započela je također obećavajuće za Vijeće. Odmah u siječnju su se u Bruxellesu susreli direktori sigurnosnih politika, koji su raspravljali o kontroli naoružanja, razoružanju i neproliferaciji, a potom se 30.siječnja dogodio susret 29 ministara obrane Vijeća koji su donijeli plan o vojnom djelovanju za 2014. Ključna područja suradnje određena su za nastavak borbe protiv piratstva i terorizma, suradnja u potrazi i spašavanju na moru, kao i povećanje nekih vidova suradnje poput pružanja medicinske skrbi u vojnim poslovima.
Ujedno su se postavile mjere za borbu protiv krijumčarenja narkoticima, a pokrenute su i telemedicinske konferencije. Potom, 1. travnja 2014., ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO-a su odlučili suspendirati svu praktičnu civilnu i vojnu suradnju između NATO-a i Rusije. Politički dijalog unutar Vijeća nije nužno prekinut, ali je postavljen na razinu veleposlanika ili više. Susret se prvi puta događa 20.travnja, a iz Bruxellesa smatraju da se radi o znaku volje za poboljšanje diplomatskih odnosa koji bi pomogli izbjegavanju bilo kakvog sukoba u budućnosti.
Zapravo, ovaj susret govori nešto značajnije drugo. Pokušaj europskih sila da razriješe ukrajinsku krizu na rusku štetu pokazao se propalim. Dok su u Kijevu marširale nacionalističke ukrajinske snage, a na istoku ruske separatističke snage, dotle je Europa odbacivala bilo kakav oblik razgovora. Sada, kada je agenda europskih prijestolnica propala, a Njemačka pokrenula dalekosežnu suradnju s Rusijom, i NATO se vraća pregovaračkom stolu. Prije samo nekoliko mjeseci NATO je šutljivo podupirao preplašene i nediplomatske izjave baltičkih zemalja i Poljske, te podržao najveću vojnu nadogradnju u istočnoj Europi još otkako je završio Hladni rat. Međutim, s novim vremenom dolaze i nova tumačenja tog naoružavanja. Bruxelles sada želi poručiti Moskvi da je NATO pun vojne transparentnosti i da ne želi kriva tumačenja poteza političko-vojnog saveza. Jedino je Poljska izjavila kako je Europa životno ugrožena od ruskog širenja, te da je Rusija čak opasnija od terorističke skupine Daeš.
Sjedinjene Američke Države, ipak, imaju u NATO-u presudnu ulogu. Ultimativno će Washington odrediti da li će se produbljivati odnosi s Rusijom kroz spomenuto Vijeće. Kritike koje stižu iz Amerike na račun europskih saveznika tiču se nevoljkosti Europljana da ulažu u NATO. Zapravo, kritika bi se trebala odnositi na stalnu europsku nevoljkost da preuzmu ozbiljnu odgovornost za svoju sigurnost. Stalno je jedino europsko oslanjanje na američku vojnu silu. To je i navelo da republikanski predsjednički kandidat Donald Trump nedavno u Wisconsinu izjavi kako je moguće da će se morati raspustiti NATO jer jednostavno nema više smisla da SAD sve plaća, a da Europljani ne igraju kako Washington želi.
Doduše, Trump nije u pravu. Prema izvješću švedskog SIPRI-ja, europsko se vojno trošenje povećalo za 1,7 posto 2015. u odnosu na prethodnu godinu. Europljani sada izdvajaju 328 milijardi dolara za obranu, što je 5,4 posto više nego prije deset godina. Najveće trošenje i sada i u budućnosti ostvaruju Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Srednja Europa također ostvaruje rast i to drugu godinu za redom. Prošle godine su srednjoeuropske zemlje potrošile 13 posto više proračunskih sredstava za obranu, najviše u Poljskoj, gdje vojni izdaci čine 2,2 posto BDP-a zemlje. Ovi porasti jesu vezani dijelom za stanje u Ukrajini i mijenjanje granica na Krimu. Međutim, dio je to i odluke NATO članica sa summita u Walesu u rujnu 2014., kada su se države obvezale podignuti vojna trošenja na dva posto BDP-a. Također se radi i o većoj percepciji terorističke prijetnje. Ono gdje se Europljani među sobom, te s Amerikancima i Kanađanima ne mogu složiti jest prioritet najveće prijetnje. Za Poljsku i baltičke zemlje prva je prijetnja Rusija. Drugima se Rusija čini kao dobar partner.
Iz pogleda Kremlja, međutim, ne vidi se nikakva prisnost. SAD su učetverostručile alokaciju obrambenog proračuna za 2017. prema Europi sa 789 milijuna dolara na 3,4 milijarde. Pentagon je ovu odluku obznanio 30.travnja, te objavio da će alokacija uključivati raspored trupa i materijala poput borbenih vozila i teškog naoružanja u Rumunjsku, Mađarsku te baltičke države. Trupe će se rotirati u regiji te izbjegavati bilo koje kršenje osnivačkog ugovora o odnosu NATO-a i Rusije iz 1997. Rusija je stoga najavila da će poduzeti sve potrebne mjere za zaštitu svoje sigurnosti.
Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg je optužio Moskvu da prijeti svojim nuklearnim arsenalom i destabilizacijom europskog sigurnosnog poretka. Trezvenost je prevladala na ruskoj strani. Ruski premijer Dmitrij Medvjedev je na nedavnoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu propitao zašto ne postoji suradnja umjesto ulaska u novi Hladni rat. Dodao je da svakidašnje prozivanje Rusije kao glavne prijetnje NATO-u, Europi, SAD-u i drugim zemljama ostavlja pitanje da li smo u 2016., ili u 1962?
Doista, dovoljno je iskoristiti i najmanju intruziju da bi se došlo do ruba sukoba. Ruski zrakoplovi često prelijeću NATO-ov zračni prostor. Američko ratno brodovlje patrolira uz obalu Crnog mora. Ruske simulacije uključuju nuklearne napade na istočnoeuropske ciljeve i Skandinaviju, a NATO-ove vježbe iste scenarije na ruskom tlu. U grozničavoj igri prijetnji i zastrašivanja, ironično je jedan od najvećih američkih geostratega postavio jednostavno analitičko pitanje. Henry Kissinger je prijetnju Rusije opisao ovako: 'Nije uvjerljivo da je Putin potrošio 60 milijardi eura za pretvaranje ljetovališta u zimsko olimpijsko selo (Soči) kako bi započeo vojnu krizu par tjedana nakon završetka ceremonije koja je trebala opisati Rusiju kao dio zapadne civilizacije'. Ali čak i da Kremlj želi dobre i konstruktivne odnose sa Zapadom, što je Putin nekoliko puta potvrdio, Rusija ne može za taj cilj ugroziti vlastite strateške interese poput Ukrajine i pretvaranje strateški važnih crnomorskih luka u NATO-ove pomorske luke.
Ukrajina neće sutra postati dio NATO-a, ili bilo kada u skorije vrijeme, ali NATO Savez se obvezao da će Ukrajina biti njegova članica. No, ako se želi postići razrješenje ukrajinske krize, Kissinger i Zbigniew Brzezinski predlažu dogovor s Rusijom. Ukrajina ne bi trebala biti dio NATO-a, a u zamjenu će Rusija omogućiti Kijevu da traži svoj nevojni politički put, uključujući priključenje Europskoj uniji. Za takav dogovor potrebno je puno hrabrosti i odlučnosti među američkim predsjedničkim kandidatima, a njihova će odluka biti od velikog značaja za budućnost europskog mira.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
