Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan iznenada i neočekivano je najavio nove predsjedničke i parlamentarne izbore u Turskoj u lipnju, a ne u studenom 2019. godine kako je bilo pretpostavljeno. Ovaj potez je svakako težak udarac za protivnike Erdoganovih ideja i politike jer će mu omogućiti uvođenje snažnog predsjedničkog sustava u iznimno kratko vrijeme, a oporba će imati iznimno malo vremena za organiziranje i pripremu predizborne utrke. Izbori bi se tako trebali dogoditi 24. lipnja i trenutačno je gotovo sigurno da će Erdogan pobijediti, barem na predsjedničkim izborima. S obzirom da je Erdogan uporno ponavljao kako do prijevremenih izbora neće doći, napravljen je klasičan obrat. Manji koalicijski partner, Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) predložio je prijevremene izbore za 26. kolovoza, a njezin čelnik Devlet Bahceli je rekao kako nema smisla produživati promjenu političkog sustava. Erdogan je službeno prihvatio taj narativ, pa i pomaknuo izborni datum za lipanj.
U najavi izbora, Erdogan je rekao kako predsjednik i vlada rade zajedno, ali 'bolesti starog sustava' postoje na svakom koraku. Erdogan je posebno ukazao na događaje u Siriji i drugdje, što je pridodalo hitnosti prijelaza u novi izvršni politički sustav kako bi se Turska okrenula budućnosti s jakim institucijama. Prirodno se stanka na vlasti drži te vlasti do krajnjeg roka, pa je tako Erdogan sve do prošlog mjeseca uzastopno ponavljao kako neće biti ranih izbora, te da se lokalni izbori odvijaju u ožujku 2019., a parlamentarni izbori u studenom 2019. godine. To su kroz cijeli protekli mjesec potvrđivali i glasnogovornici Stranke pravde i razvoja (AKP) i Ureda predsjednika. Istovremeno su mnogi novinari i analitičari bliski AKP-u predviđali prijevremene izbore, a Erdoganovo odbijanje takve mogućnosti nazvali mudrom taktikom kojom su njegovi protivnici uvjereni kako se ne moraju još pripremati za izborni proces.
Erdogan bi mogao kasnije imati i veće probleme u dobivanju izbora. Tursko gospodarstvo jenjava; unatoč dobroj fiskalnoj disciplini, brzo raste strani dug i deficit u proračunu. Slaba lira je dobrodošla turskim korporacijama koje su tražile način restrukturiranja duga u proteklih nekoliko mjeseci. Osnovne potrepštine, električna energija i plin su poskupjeli, ali AKP je marljivo nastojao izbjeći nove poreze i mjere povećanja cijena. Ipak, gospodarski rast je i dalje uzastopan (BDP se povećao za 7,4 posto prošle godine), te Erdogan na tom temelju najavljuje nove socijalne mjere, povećanje kreditiranja te privatnog i javnog trošenja. Prema mišljenju turskih ekonomista, takvo trošenje je moguće još samo u idućih 18 mjeseci, nakon čega bi se mogla preokrenuti vladina politika i krenuti u štednju. Za gospodarske nedaće Erdogan krivi međunarodne financijske agencije, pa čak i pojedine ministre, kao što je zamjenik premijera zadužen za gospodarstvo Mehmet Simsek.
Ujedno Erdogan namjerava iskoristiti učinke turske pobjede u sirijskom Afrinu – odnosno ideje turske pobjede kako je ta bitka predstavljena u široj turskoj javnosti. Ofenziva na Afrin je povećala podršku javnog mnijenja AKP-u i samome predsjedniku, a cjelokupna vladajuća pozicija je i dalje pod utjecajem pokušaja vojnog prevrata u srpnju 2016. godine koji je turski narod golemom većinom optužio kao relikt starog vremena i nepoželjnu tradiciju turske političke kulture. Erdogan sam je zadobio imidž turskog spasitelja i oca nacije koja se ne razlikuje previše od Atatürka. Povici 'Povedi nas u Afrin' i snimke Erdogana s vojnicima i djecom u pograničnom području dobili su velik medijski odjek. Afrin je prikazan kao jedna od briljantnih vojnih podviga turske vojske, ali je pitanje može li Erdogan takvu povijesnu pobjedu održati sve do kraja 2019. godine.
U sjeni tog vojnog pohoda nalazi se gotovo potpuni krah kritičnih medija i glasova u turskoj javnosti. Osim što su mnogobrojni novinari u egzilu, drugi su u zatvoru ili su se jednostavno pomirili sa stanjem nekritičnosti. Glavna turska medijska kuća Dogan Media prodana je nedavno Grupi Demiroren, koja je provladina medijska kuća. Nove odredbe o nadzoru tuzemnog pristupa međunarodnim publikacijama i smanjivanje prostora neovisnim medijima dodatno su ojačali medijske sposobnosti vlasti. Vlada trenutačno kontrolira distribuciju neovisnog tiska te blokira sve internetske stranice s nepoželjnim materijalom, što je situacija slična nekim drugim zemljama Bliskog istoka. Time je AKP dobio golemu moć koju će iskoristiti bez greške u kampanji.
A kako bi drugačije i bilo kada oporba jednostavno nema protukandidata. Islamističko-nacionalistička koalicija na vlasti je donijela zakon o izbornoj koaliciji iza ponoći, čime se zapravo dogovorila o kraju parlamentarne uloge u sada već starom sustavu i utvrdila brojčanu premoć. Oporba je samo nemoćno mogla gledati ovaj fenomenalan makijavelistički stil, posebno jer nisu ni sanjali da će doslovno preko noći morati pronaći koalicijske partnere i predstaviti svoje kandidate. Dotle AKP uvjerava građane kako je tranzicija prema sustavu jakog izvršnog predsjednika više nego potrebna. Birokratski poslovi su zapeli između predsjednika i premijera, a viši dužnosnici AKP-a ne znaju kako djelovati u takvom hibridnom sustavu. Donekle su u pravu. S jedne strane je vođa stranke i predsjednik republike, neupitna vrhovna moć AKP-a i velikog dijela turskih građana, ali koji nema ustavnih ovlasti za provođenje svoje moći. S druge je strane ustavno moćni premijer i vlada, koji ovise prema protokolu o parlamentarnim odlukama, ali zapravo prate stvarnu moć predsjednika. Stoga se s koalicijskim partnerom, Strankom nacionalističke akcije, dogovara zakonodavstvo o harmonizaciji čime bi se premijerova uloga drastično smanjila, a sve vladine službe restrukturirale i stavile na raspolaganje Uredu Predsjednika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.