Arapsko-kurdski savez je zauzeo sirijski grad Raku. Nakon Mosula, tzv. Islamska država odnosno Daeš, izgubio je svoju posljednju urbanu utvrdu i ishodište terorističke i militantne propagande. Fenomen suvremenoga globalnoga terorizma ne treba uvijek posebnu točku otkuda može izvoditi svoje perverzne planove u djelo, jer je prisutno u cijelome svijetu istovremeno. Ipak, s gledišta propagandne poruke, gubitak Rake je velik gubitak za teroriste Daeša. Vremena kada su mogli pozivati podupiratelje iz cijeloga svijeta u svoju 'državu' završilo je kako se već i predmnijevalo na početku – u krvavoj bitci. Nekoć prikazivani kao moćnici koji mogu nametnuti svoje sadističke zakone bilo gdje na svijetu sada su osuđeni na lutanje tim svijetom u potrazi za skrovištem od svojih neprijatelja.
Pad prijestolnice samoproglašenog kalifata je stoga velika simbolička pobjeda. Unatoč tome što je Daeš i dalje mreža međunarodnih terorista, a njihova poruka će i dalje opstati putem interneta, kao niti što pad Rake znači nešto za sirijski sukob, ipak se nazire vrijeme kada se više neće moći koristiti oružje protiv terorista, pa će samim time morati započeti diplomatski pregovori o budućnosti Sirije.
Skupina već više od mjesec dana nije izdala nikakav materijal vezan za upravu, socijalne službe i vjerske zakone na svom području. Time se ruši najsofisticiraniji sustav ekstremističke vladavine. Istina, medijska tišina ne mora značiti i apsolutni kraj Daešove vlasti, jer postoje i dalje velika područja na sirijsko-iračkoj granici koja su pod upravom terorista. Ipak, prema pokazateljima vidljivih iz Daešovih medija, stanje je katastrofalno. Čak 65 posto Daešovih medijskih objava sastoji se od fotografija i video sadržaja; najviše ih je zabilježeno u ljeto 2015. od kada lagano, ali stalno opadaju u broju. Ovo opadanje je nesumnjivo posljedica napada raznih snaga, što je spriječilo s upravo okupiranih područja da predstavljaju stanje stvari i 'dobre uprave'. Ova uprava je pokušavala zadobiti pozitivan imidž među sirijskom populacijom putem različitih odredaba temeljenih na vjerskim pravilima (dava), pa je izgradila i različite upravne odjele, poput šerijatskih sudova, vjerskih škola, policijskih postaja i lokalnih općina.
Opadanje broja bilo kakvih vijesti iz Daešova područja pokazuje da skupina sada jednostavno ne može održavati svoje aktivnosti. Ali ako se pokaže neka nova mogućnost i ako Daeš uspije ponovno zavladati nekim područjem, možemo računati na nastavak propagande o dobrom upravljanju. Takvi pokušaji su već u tijeku na Sinajskom poluotoku i u Afganistanu. No, slučaj Libije pokazuje temeljite promjene takvih pokušaja. Nakon što je Daeš izgubio Sirte u prosincu 2016. još uvijek se nije vojno oporavio da bi mogao zavladati u bilo kojem dijelu zemlje. Tako i Daešove upravne strukture u Siriji i Iraku neće moći lako opet nastati čak i da osvoje neki teritorij. Naime, Daeš postoji u svojoj osnovi ne vojno već samo ako održava upravnu strukturu na nekom teritoriju. Tako je skupina građena, takva je i logika njegove postojanosti. Bez uprave, Daeš nije ništa drugo do banda sadističkih boraca koji nemaju svrhu niti cilj svoje borbe.
Osvajanje Rake, nažalost, ne znači da je gotov rat u Siriji. Baš kao što se Kurdi i vlada u Bagdadu bore oko naftne regije Kirkuka, tako bi mogao izbiti rat između Asadovih snaga, Rusa i Iranaca na jednoj strani s Kurdima na drugoj, također oko naftnih polja. Daešove su trupe pokorene, ali čimbenici koji su im omogućavali snagu u Siriji i Iraku se nisu promijenili. Suniti se i u jednoj i u drugoj zemlji osjećaju ekonomski i politički odbačeni, što se još dodatno pojačava zbog američkog napada na iranski nuklearni dogovor. Američka vojska već promišlja o širenju svog prisustva u Siriji, što prijeti opasnošću da se američke vojne jedinice sretnu sa sirijskim državnim snagama na bojnom polju. Trenutačno oko 600 američkih vojnika obučava Sirijske vojne snage za čišćenje terena uz rijeku Eufrat. Takav potez vodi ovu arapsko-kurdsku vojsku s američkom potporom prema Deir ez-Zoru, gdje se protiv ostataka Daešovih terorista bore sirijska vojska i Hezbolah, uz vojno-logističku potporu Rusije i Irana.
Unatoč upozorenjima američkih generala na suludost takvog poteza, američka administracija smatra da bi povećanjem broja američkih vojnika u Siriji mogla postići dodatnu ravnotežu za poslijeratne pregovore. Sirija bi vrlo vjerojatno trebala ostvariti oblik federalizacije, ali nije još poznato da li bi to bio američki federalni model, kanadski provincijski model ili švicarski kantonalni sustav. Kako god bilo, u srazu snaga Sirija bi trebala biti neovisna država s naglašenom nesvrstanošću, u kojoj bi Rusija imala svoju pomorsku bazu, ali bi Damask imao dobre odnose i sa Sjedinjenim Državama, Europskom Unijom, kao i Irakom, Iranom i Turskom.
U takvom federalnom sustavu se mora dobro promisliti o lokalnoj upravi i samoupravi. Teško je zamisliti da bi sirijski Arapi (bilo koje denominacije) prihvatili čak i lokalnu, a kamoli regionalnu vlast Kurda. U konačnici, nitko nije siguran u Siriji ni za sebe niti za cjelokupnu državnu strukturu jer su se počele voditi bitke unutar samih oporbenih sirijskih snaga koje se vidljivo počinju dijeliti između oporbenih umjerenjaka i islamističkih skupina kao što je Hajat Tahrir al-Šam. Iako se ta skupina bori protiv Daeša, ona je zapravo glavna frakcija nekadašnje Džabhat al-Nusre odnosno sirijskog ogranka al-Kaide. Sjedinjene Države kao i drugi dionici sirijskog ratovanja smatraju Hajat Tahrir al-Šam terorističkom skupinom, ali se ipak daje dojam kako se radi o važnoj sastavnici sirijske oporbe i može biti jezičac na vagi za buduće ustrojstvo sirijske države. Kako bi rekao jedan nacionalistički pjesnik s područja bivše Jugoslavije: 'Nitko ništa ne zna, nitko ne zna ništa, odgovor će stići pravo sa ratišta'.
Budućnost opstanka Daeša će stoga ovisiti ponajviše o gospodarskim, društvenim i političkim stanjima i u Siriji i u Iraku, te o mogućnosti nastanka novog vakuuma uslijed loše uprave na oslobođenim područjima, gdje ponajviše žive sunitska plemena, ista ona koja su 2006. dale utočište al-Kaidi u Iraku i Siriji, koja se kasnije prometnula u Daeš. Obrazac, stoga, postoji. Dovoljno je vidjeti nesposobnost američkih operacija provođenja i čuvanja mira, kao i sljepilo i zanemarivanje središnje vlasti u Bagdadu i Damasku na realno stanje u sunitskim plemenskim područjima. Ove pogreške uključuju lošu vojnu upravu, marginalizaciju ili udar na sunitsko stanovništvo, koje potom postaje prijemčivo na radikalne poruke iz arabijskog područja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
