Dolazak, odnosno povratak talibana na vlast u Afganistanu događaj je za koji se itekako moglo pretpostavljati da će izazvati nervozu u široj regiji. Čak i oni koji su često kritizirali američku vojnu prisutnost u Afganistanu zapravo su prešutno bili svjesni da je ista možda i nužna kako Afganistan ne bi postao uporište raznih militantnih, ekstremističkih i terorističkih skupina. Tako, primjerice, kada su iz SAD-a po prvi put najavili da će se povući (još za vrijeme Trumpove administracije) nitko nije "slavio" u Rusiji, a nije svejedno bilo ni Iranu i Kini, zemljama koje graniče s Afganistanom.
No, Iran i Kina znaju da iz pravca Afganistana neće doći infiltracija koja bi mogla dovesti do nekih fundamentalnih promjena u njihovim zemljama - iako obje moraju biti na oprezu (naročito Kina zbog svoje regije Xinjiang) - ali najveću opasnost u transformaciji Afganistana vide afganistanski sjeverni susjedi, bivše sovjetske republike.
Od njih tri koje graniče s Afganistanom - Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan - najviše straha osjeća Tadžikistan iz nekoliko razloga. Kao prvo, imaju jako veliku granicu s Afganistanom, oko 1400 kilometara. Kao drugo, Tadžici su zapravo druga po veličini etnička skupina u samom Afganistanu te tvore oko 21% tamošnje populacije. Za usporedbu, svega 6% Afganistanaca su etnički Uzbeci te samo 3% etnički Turkmeni.
Naravno, najveća etnička skupina u Afganistanu su paštuni i većina talibana su paštuni, ali ne svi. Nije tajna da je talibanima u interesu u svoje redove regrutirati i što veći broj Tadžika. To im je bitno kako bi, što je više moguće, eliminirali opoziciju prema sebi samima (zadnji otpor njihovoj novoj vlasti, u dolini Pandžšir, tvorili su većinom etnički Tadžici), ali i proširili svoj utjecaj u susjednom Tadžikstanu koji im u nekoj bliskoj budućnosti može biti "odskočna daska" za ambicije u regiji, ako ih budu imali.
Jasno, talibani u ovom trenutku imaju i previše problema doma da bi stigli razmišljati o širenju svoje ideologije na susjedni Tadžikistan, ali vlasti u Dušanbeu svejedno su vrlo nervozne.
Tadžikistan je zemlja od oko 10 milijuna ljudi, dakle ima oko 4 puta manju populaciju od Afganistana. Etnički Tadžikistan je, za razliku od Afganistana, vrlo homogena nacija - oko 85% su Tadžici.
Očekivano, kao i sve druge azijske post-sovjetske republike, i Tadžikistan je zapravo jedan vrlo autoritarni, ali i sekularni režim gdje demokracija u praksi gotovo da i ne postoji. Od 1994. na vlasti je jedna osoba - predsjednik Emomali Rahmon (69). Dakako, vlastima je u interesu da u Tadžikistanu ostane sve baš onako kako i jest, a kad se ponekad i pojavi kakav element opozicije on brzo biva ugušen.
Rahmon i vladajuća klasa Tadžikistana ne boje se previše nekakve "građanske oporbe" jer ista se ne bi imala za što uhvatiti kad je riječ o institucijama. Ono čega se pak boje je prodor njima poprilično strane i opasne ideologije radikalnog islamizma, recimo nečeg što predstavljaju talibani u Afganistanu.
Kolika je opasnost da bi se "talibanizam" mogao početi širiti Tadžikistanom? Zapravo poprilična i već se i širi. Nije tajna da talibani imaju određenu potporu među dijelom stanovnika Tadžikistana. To vlasti čini itekako nervoznima.
Kada su ovog ljeta talibani krenuli u veliku ofenzivu naglo osvajajući teritorij Afganistana, u Dušanbeu su se hitno obratili Rusiji te su u strahu organizirali vojne vježbe (u kojima je sudjelovalo čak 20.000 vojnika) s ruskom vojskom na granici s Afganistanom. S druge strane granice talibani su ih, onako zloslutno, fotografirali, dajući im do znanja da je novi poredak stupio na snagu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
