Priča o borbama za čovječanstvo s početka milenija: Trebalo je zasjati novo doba, novo prosvjetiteljstvo napokon predvođeno istinom, ali nakon 14 godina okrutnog progona Julian Assange ponovno je među nama

Bio je to jedan poseban trenutak koji je sad, s već jedne konkretne vremenske distance, pomalo i teško opisati, prezentirati njegovu važnost. Ali tamo negdje neposredno nakon ulaska u novi milenij, prije koja dva desetljeća, kombinacija tektonskog geopolitičkog poremećaja koji je izazvan napadom na Ameriku 11. rujna 2001. i ratovima koji su uslijedili, zajedno s probojem interneta s tehnološke margine na globalnu permanentnost, stvoren je euforični osjećaj da je novo doba pred vratima.

U jeku zastrašujućeg novog buđenja američkog imperijalizma nametnuo se i jedan novi optimizam, nešto što je izgledalo kao prag idućeg prosvjetiteljstva ili barem rasvjetljavanja. Odjednom je sazrela spoznaja o tome da je informacija, a i uz nju usko vezana istina, nešto za što se valja boriti i odjednom postoji šansa za proboj.

Jer sve ranije bile su samo konstruirane istine, provučene isključivo kroz filter velikih i dopuštenih medija, a ljudi su bili gladni za istinom i osjećali su da je se sad može plasirati bez ranijih okova. Internet je otvorio vrata, nezamislivo postalo je moguće - ili se tako barem činilo u naletu idealizma.

Ono pritajeno i prigušeno moglo se odjednom negdje plasirati, bez cenzure, bez provjere, skoro pa i bez straha jer divlji valovi "svjetske mreže" izgledali su kao nešto što je najzad pod kontrolom samog naroda. U svijetu koji je i tada bio prepun parola o nezamjenjivosti demokracije, koju se predstavilo kao trijumfalnog pobjednika u Hladnom ratu, sad je stiglo vrijeme kad se mogla zamišljati demokratizacija informacije, time i samog ljudskog postojanja.

Da, teško je dočarati to vrijeme. Teško iz perspektive 2024. godine kada je skoro sva informacija vraćena natrag u okove gdje je uvijek i bila. Metode kontrole i načini "proizvodnje pristanka" (o čemu je temeljito pisao Noam Chomsky u svojoj knjizi iz 1988. godine) postali su snažniji no što je itko mogao i zamisliti. Sve što je prije 20-ak godina predstavljalo priliku i prostor za novom spoznajom do danas je ponovno pod kontrolom. Mase se informiraju skoro pa isključivo putem interneta, ali to je više masovno dezinformiranje. Došao je trenutak, odnosno nove generacije, koje više nisu gledale TV i čitale novine, ali u zasjedi su ih dočekale adaptirane verzije istih.

Nema potrebe za totalnom apatijom, svijet se još nije pretvorio u orwelijansku noćnu moru iako ponekad odašilje takve vibracije i tendencije za budućnost. Ipak, onaj žar koji se osjećao prije 20-ak godina, kada su mladi i hrabri idealisti bili spremni staviti vlastiti život na liniju borbe za mogućnost širenja istine kakva nije bila moguća možda nikad do sad u ljudskom postojanju, više nije tu, ili hibernira.

Ali na početku novog stoljeća, već tamo 2006., jedan od najznačajnijih ljudi tog doba, Julian Assange, krenuo je hrabro u tu bitku. Te godine osnovao je stranicu WikiLeaks koja je imala vrlo jasnu, jednostavnu, ali i krajnje revolucionarnu ideju. Trebala je poslužiti kao epicentar gdje će se bitne informacije "slijevati", gdje će hrabri zviždači moći objaviti svoje istine kojih su možda samo oni svjesni, ali koje bi trebao znati i cijeli svijet. Assange je tad imao svega 35 godina...

Odjednom je stvorena platforma gdje su mogle pred očima cijelog svijeta biti raskrinkane male i velike afere, zločini, nasilje država nad državama i država nad ljudima. Ono što je bilo sigurno pod oznakom "Top Secret" više nije bilo tako sigurno. Odjednom vertikalna kontrola informacije mogla je curiti horizontalno na raznim razinama. Uskoro se to počelo i događati.

Četiri godine nakon osnutka WikiLeaksa kreće objava svih objava - ogroman niz američkih vojnih obavještajnih dokumenata. Otkrivene su američke vojne tajne i ratni zločini iz Afganistana i Iraka, ali i američke diplomatske depeše. Zaslužna za curenje ovih podataka bila je Chelsea Manning, obavještajna analitičarka iz američke vojske.

I otkrivanje se, barem na trenutak, slavilo. Svijet je vidio snimke zračnih napada na civile u Bagdadu, metode kako je američka vojska to nastojala sakriti. Za otkriće ovih tajni Assange je dobio cijeli niz nagrada za izdavaštvo i novinarstvo.

Izgledalo je kao da mu svijet daje priznanje, ali to je bila iluzija. Priznanje su mu davali oni do kojih još nije došla informacija da mu se nikakva priznanja ne smiju davati. Zapravo sistem duboke kontrole bio je ošamućen na neko vrijeme i bez ideje što učiniti, ali brzo su se pribrali te odgovorili na jedini očekivani način - potpunim progonom.

Metode su bile tipično podmukle. Assange je u studenom 2010. optužen za seksualne napade u Švedskoj te je protiv njega izdana tjeralica. Svima je bilo jasno da bi uhićenje, odnosno izručenje Švedskoj bio samo prvi korak prema izručenju SAD-u, a tamo ga već traže zbog "objave državnih tajni" i tvrdnji da je na taj način "ugrozio američke živote".

Nema namjeru se predati procesu za koji on više od ikog shvaća da je montiran. Bježi u ambasadu Ekvadora u Londonu, u kolovozu 2012. U to vrijeme u Ekvadoru je na vlasti ljevičarska anti-imperijalistička Vlada pod vodstvom karizmatičnog predsjednika Rafaela Correae te mu daju azil.

No, iz same zgrade Ekvadora nema bijega. Šansa da se Assange domogne Južne Amerike ravna je nuli jer oko zgrade danonoćno dežura britanska policija i spremna ga je uhititi čim prijeđe prag.

Sedam dugih godina provest će u zgradi ambasade, u neizvjesnim uvjetima koji bi mnoge psihički slomili, no Assange nikad nije klonuo. Klonula je pak nova ekvadorska vlast koja ga je 11. travnja 2019. besramno predala londonskoj policiji nastojeći se na taj način dodvoriti Washingtonu. Imali su kod sebe na čuvanju jednog od najvažnijih ljudi 21. stoljeća i tako olako su ga predali, za vjerojatno sitne ustupke, što će biti trajna mrlja njihovog "novog" ljevičarskog vodstva na čelu s ekvadorskim predsjednikom Leninom Morenom.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.