Kandidati na bugarskim i moldovskim predsjedničkim izborima koji su odnijeli pobjedu smatraju se proruski orijentiranim. Oporbeni kandidat Rumed Radev pobijedio je u Moldovi, što je navelo bugarskog premijera Bojka Borisova na ostavku. U Moldovi je pobijedio Igor Dodon, koji je odmah najavio da će njegov prvi vanjskopolitički posjet biti odlazak u Moskvu. Oba kandidata su nastupali s lijevo-populističkih i proruskih stajališta, koji su naišli na plodno tlo u glasačkom tijelu.
Paradoksalno, reorijentacija Bugarske i Moldove prema Rusiji ojačana je demografskim aspektima poveznica sa Zapadom. Naime, kvalificirani i europeizirani dio stanovništva krenuo je prema bogatijim zemljama Europske unije, koji su iza sebe ostavili stare, siromašne i proruski orijentirane građane. Za njih socijalizam i ovisnost o Rusiji predstavlja stabilnost i određeni prosperitet, koji obećavaju moskovski lojalist Dodon i bivši zapovjednik Bugarskog ratnog zrakoplovstva Radev. Nakon rezultata američkih izbora, Moskva je ovime dobila ugodno iznenađenje.
Ali nije samo glasovanje starijeg i sentimentalnog stanovništva - posljedica je to trezvenog razmišljanja unutar sukoba Istoka i Zapada, što bi EU i SAD trebale ozbiljno shvatiti. Ovi glasovi stavljaju u pitanje ili barem relativiziraju prozapadnu orijentaciju Sofije i Kišinjeva/Chisinaua. U izbornim rezultatima odražava se zaoštravanje geopolitičkog sukoba na istoku europskog kontinenta, gdje se nisu ostvarila obećanja o boljem životu nakon ulaska u europske integracije. Bugarska je članica EU od 2007., a Moldova je znatno unaprijedila gospodarske i političke odnose s organizacijom, što znači da nakon jednog desetljeća ove zemlje smatraju kako su iskorištene i osiromašene od strane briselske birokracije.
Bugarska je na samom začelju uspješnosti EU, gdje od 2009. nije ostvaren ni najmanji rast. Političke reforme u Bugarskoj su čista floskula, jer je korupcija sustavna, a elita se zanima samo za svoju dobrobit. Rekli bismo, nije različito u 'visoko demokratskim' zemljama Zapada, ali barem nije toliko očito. U Moldovi je počinjena bankarska pljačka stoljeća, kada je prozapadna oligarhija opljačkala moldovski narod 2014., a za što nitko nije platio. Sada su sve te stvari ipak došle na demokratsku naplatu i - odluku naroda na izborima.
Obje zemlje sada nastoje igrati pragmatičnu politiku u kojoj ne žele riskirati odnos prema Zapadu, jer nemaju dovoljno sposobnosti preživjeti same. Potrebno je održati solidan odnos prema Europi, a istovremeno pridobivati naklonost tradicionalnog ruskog patrona. Tako se te zemlje sada nalaze istovremeno na europskom i euroazijskom tržištu, u NATO-u i ruskoj vojsci.
Doista, dilema malenih zemalja na rubu Europe je posve realna. Riskantne igre Bruxellesa i Washingtona gotovo otvoreno nude Moskvi utjecaj nad tim perifernim državama. Deset godina napora i pritisaka na lokalne elite u Bugarskoj i Moldovi pokazali su da je ukorijenjenost političkog odlučivanja iz prošlih vremena snažnija nego se očekivalo, te da ne mogu jednostavno prekopirati političke procese u zapadnim zemljama na postsocijalističke države, posebno one koje nikad nisu doživjele prosvjetiteljstvo, a kamoli imale dovoljno riječi o europskoj budućnosti. Što se tiče Moldove, kao zemlje nečlanice EU, proces integracije započet 2009. je trajao dugo i nije bio naročito učinkovit, zbog čega su Moldavci očito izgubili strpljenje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
