Prošlo je mjesec dana otkako je Moskva objavila kako pred NATO i SAD stavljaju svoje "sigurnosne zahtjeve" za koje očekuju da moraju biti ispoštovani. Ruski potez djelovao je pomalo čudno tada, a danas još i više. Kao prvo, svima je bilo jasno da ono što traže gotovo sigurno ne mogu dobiti, bar ne u okviru aktualnih postavki. Kratki podsjetnik - traže da se NATO obveže kako se neće dalje širiti prema zemljama istočne Europe te da SAD ne šalje svoju vojsku u zemlje bivšeg Varšavskog pakta. Ima tu još detaljnijih manjih zahtjeva, ali ovo su oni ključni. Kao drugo, ako je Moskva svjesna da će SAD jednostavno odbaciti ove zahtjeve, koji je onda uopće bio cilj?
Dobro, može se argumentirati da je to bio kvalitetan pa čak i hvalevrijedan potez ako se stvar promatra na način da bi ovi direktni pregovori i kontakti trebali barem malo de-eskalirati opću napetu situaciju na istoku Europe koja se pred kraj prošle godine baš usijala, što s migrantskom krizom na bjelorusko-poljskoj granici, što s gomilanjem ruskih trupa pred Ukrajinom, ali i ukrajinskih na kontaktnoj liniji u Donbasu. No, pregovaranje zbog pregovaranja je jako kratkoročni mir, pogotovo ako su ti pregovori osuđeni na propast, a izgleda da ovi jesu.
Naime, nakon sastanka u Ženevi gdje su čak 7 sati o aktualnoj krizi razgovarali zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Riabkov i zamjenica američkog državnog tajnika Wendy Sherman, ništa nije zaključeno osim da se dvije strane potpuno razilaze. Nadalje, spominje se kako su ovo pregovori na "visokoj razini", i jesu, ali tek na trećoj stepenici - očito je da se nije uspio dogovoriti susret uživo između Putina i Bidena, ali čak ni između Lavrova i Blinkena. Riabkov i Sherman su bez sumnje iskusni diplomati, no stječe se dojam da su oboje poslani u Švicarsku da se bave kupnjom ili prodajom vremena, a ne s ciljem nekakvog stvarnog rješenja ili kompromisa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
