Jučer je bio povijesni dan za Siriju i njenu dugu borbu protiv terorizma. Sirijska vojska probila je obruč oko grada Deir ez-Zor na istoku zemlje i time okončala opsadu koja je trajala više od 3 godine. Dakako, bitka za grad nije gotova, ali napredak je impresivan imajući u vidu kako se Deir ez-Zor do nedavno činio vrlo dalek, duboko unutar terorističkog teritorija.
Je li ovo zadnja bitka Sirijskog rata? Nije, ali je jedna od zadnjih velikih. Do prije nekoliko godina vrlo mali je broj onih koji su mogli uopće zamisliti takav scenarij. U danima kada je pola svijeta naoružavalo islamističke ekstremiste, nazivalo ih "umjerenom opozicijom" koja će svrgnuti diktaturu, stvari nisu izgledale dobro po Siriju i njen opstanak.
Sirijska vojska morala se tada dokazati, usprkos svemu, jedino dokazivanjem na sirovom terenu mogli su očekivati da će jednog dana, eventualno, stići pomoć. Danas je lakše, danas kada ruske krstareće rakete ispaljene s Mediterana otvaraju vrata opkoljenog Deir ez-Zora, ali za to se trebalo teško boriti i žrtvovati svakog dana.
Danas još ni ne znamo koliko je ljudi točno izginulo u Siriji, ti mukotrpni izračuni uslijedit će tek u godinama koje dolaze, za sada možemo reći kako se mrtvi broje u stotinama tisuća.
Je li se tolika žrtva "isplatila"? Kojeg li teškog pitanja. Reći da se bilo koja žrtva isplatila je najteža izjava od svih. U slučaju sirijskog rata bilo je vrlo opasnih dana kada je sva žrtva mogla biti uzaludna. Rat je mogao krenuti jednim sasvim drugim tokom da je, recimo, SAD odlučio za vrijeme Obamine administracije napasti Siriju. Tada je priča o tzv. "umjerenim snagama", koje se nazivalo borcima za slobodu - čak i dok su isti činili strašne ratne zločine - bila na svom vrhuncu. Bili su to dani kada je Amerika komotno mogla izvesti agresiju na Siriju da nitko ni ne trepne, isto kao što se dogodilo i Libiji 2011.
Što s lijeva, što s desna, u većim gradovima bi se održali anti-imperijalistički prosvjedi na kojima bi se okupilo nekoliko desetaka ljudi, i to bi bilo to. Mediji bi s uzbuđenjem pratili bombardiranje sirijskih gradova i okretali kamere dok agresiju slave ljudi u crnom.
Do tog trenutka sirijska vojska već je poprilično iskrvarila i bio bi to zadnji udarac na nju. No, takav scenarij ipak se nije dogodio. Zahvaljujući kome? Primarno upravo toj vojsci koja je smogla snage oduprijeti se neprijatelju kada je bio najmoćniji.
Sirijska vojska spasila je Siriju, ispunila je svoju zadaću. Na drugom mjestu tu je njezin predsjednik, Bashar al-Assad, koji ni u najtežim trenucima nije dao agresoru satisfakciju da se pred njima prezentira kao diktator kojeg se lako mrzi. Njegovi odmjereni i smireni javni nastupi i intervjui, čak i dok je bilo pitanje broje li se u Damasku posljednji sati, zbunjivali su njegove neprijatelje na Zapadu dok su se "umjereni" na terenu svakog dana sve više i više pokazivali u pravom svjetlu do točke kada se to više jednostavno nije moglo ignorirati.
Najveći geopolitički trik u novijoj povijesti bio je pokušaj podmetanja radikalnih Islamista pod borce za slobodu. Podmetanja kome? Dobronamjernim, ali u isto vrijeme vrlo naivnim, ljudima na Zapadu koji su se o događajima informirali primarno iz mass-medija.
Ti mediji su pak, bez zapravo ijedne iznimke, stali apsolutno čvrsto na stranu imperijalizma prikazujući sirijskog predsjednika kao najvećeg živućeg i neživućeg diktatora u povijesti. Toliki se trud ulagao u ovu ratnu informativnu kampanju da je na kraju sve kulminiralo histeričnim tvrdnjama da je Assad "gori od Hitlera".
Sve to vrijeme suverena i nezavisna Sirija imala je još jednog saveznika. Kao što momčad na terenu često publiku naziva svojim najvažnijim igračem tako se i Sirija mogla osloniti na konkretan broj svojih pristaša diljem svijeta. Oni se nisu borili u njenim pustinjama i planinama, ali su se neumorno borili da istina o njenoj tragediji probije čelične zidove medijske propagande.
Ne toliko koliko sirijska vojska i sirijsko vodstvo, dakako, ali u velikoj mjeri Internet je spasio Siriju. Gdje bi se istina o Siriji inače čula? U centralnom dnevniku? Nikada.
Valjalo je probiti stvarnost do površine da se Siriji moglo pomoći. Danas svjedočimo tom probijanju stvarnosti, danas kada jedan po jedan strani sponzor ekstremista u Siriji potiho odustaje od ove agresije nerijetko pravdajući se upravo činjenicom da su pobunjenici "postali džihadisti". Ne, nisu postali, to im je bila sudbina od početka.
Dakako, ispod te agresije tinjao je i sirijski građanski rat, u to nema dvojbe. Svatko tko kaže da protiv Assada nisu ustali i ljudi koji su željeli istinske demokratske promjene, reforme, modernizaciju zemlje, prekid političke i svake druge brutalnosti, atmosferu straha u kojoj neistomišljenici nestaju po sirijskim gigantskim zatvorskim kompleksima, ili još i gore - ne govore istinu.
Borci za još bolju Siriju su itekako postojali, vidjeli smo, čuli, i njihovi argumenti nisu bili nebitni. Vlast nije zemlja, narod su zemlja i narod ima pravo boriti se za bolju budućnost, pa tako i sirijski, naročito sirijski. To što im je revolucija oteta iz ruku prije no što se njen glas uopće stigao čuti, nije njihova krivica i oni, ako su ovaj rat preživjeli, trebali bi imati ulogu u stvaranju buduće Siriju. No, otimanje revolucije bilo je u tijeku već od prvog dana - već prvih dana vidjeli smo tko maršira ulicama grada Homs i tko anti-režimske transparente mijenja za poruke fašizma s islamističkim predznakom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
