Ruski predsjednik Vladimir Putin vidi kraj ratnog horora u Siriji. Njegovi vojni časnici uvjeravaju ga kako je sukob u toj zemlji stigao kraju, pa je Putin s tim stavom otvorio političko-vojni susret u Sočiju, gdje se susreo i sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom. Sirijski čelnik je potvrdio kako su sada mnoga područja u Siriji ponovno sigurna i zahvalio je ruskim vojnicima. Slijedi politička reorganizacija sirijske države. Putin je obećao održavanje mira i slobode u Siriji te skoro pronalaženje političkog rješenja. Tako se sukob premješta na politička ratišta.
No, u Sočiju nisu razgovarali sirijski generali i oporbeni ratni čelnici, već načelnici glavnih stožera Rusije, Turske i Irana. Oni su se susreli dan prije političkih čelnika kako bi promislili političko rješenje sirijskog šestogodišnjeg rata. Istovremeno se održao zaseban skup u Rijadu, gdje se okupilo više desetaka skupina protivnih vlasti Bašara al-Asada. Svi se oni moraju nekako složiti oko zajedničkih pozicija prije nego se nastave mirovni pregovori pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda u Ženevi 28. studenog. Prethodni susret Putina i Asada dao je poruku kako sirijski predsjednik ne odlazi nikamo tako skoro, kao i da će Rusija štititi Damask.
Generali su se usredotočili na četiri zone deeskalacije sukoba u Siriji, gdje su zaustavljene borbe i zračni napadi kako bi se omogućio povratak stanovništva i stvorila osnovica za mir u budućim pregovorima između vlasti i oporbe. Kako je na terenu bilo mnogo kršenja prestanka vatre, ovaj dogovor, postignut u kazahstanskom glavnom gradu Astani, posljednjih je mjeseci stalno bio propitivan. Primjerice, u provinciji Idlib, koja se nalazi blizu turske granice, i dalje djeluje Hajat Tahrir al-Šam, skupina bliska al-Kaidi, te koja namjerno i stalno krši uvjete primirja. No, svijet je više okrenut 'prijetnjama' iz Irana da bi poduzeli operacije koje bi uništile terorističko djelovanje u Siriji. Turci pritom naglašavaju nemogućnost održavanja mira bez obračuna s Narodnim zaštitnim jedinicama (YPG) i Strankom demokratskog jedinstva (PYD), vojnim i političkim institucijama sirijskih Kurda. Obje organizacije bliske su Kurdistanskoj radničkoj partiji koja se bori za samoupravu unutar Turske od 1984. Stoga Turska inzistira na proglašavanju kurdskih snaga terorističkima, kako bi se turska vojska mogla oružano obračunati s Kurdima.
U mnogim razgovorima, oko Turske se vode najžešći napori. Rusija nastoji izgraditi odnose s Kurdima bez udaljavanja Ankare od sebe (Kurdi, primjerice, nisu pozvani u Soči). Istovremeno, Washington želi i YPG i Tursku na svojoj strani u međunarodnoj koaliciji protiv Daeša. Čini se da će ipak pobijediti protukurdska struja, jer ju ne podržava samo Turska, već i Damask i Teheran. Pristanak uz turske odluke bit će smrtna presuda stožerima kurdskih boraca u Afrinu (Idlib), koji se bore protiv takfirističkih terorista i protiv turskih snaga. YPG trenutačno nadzire skoro petinu Sirije i više od polovice 800 kilometara duge granice između Sirije i Turske, no pitanje je može li držati svoje pozicije kada se povuku američke snage i kada se završi čišćenje terena od Daešovih bandita na jugu zemlje. Pitanje je trenutka kada će se turske i sirijske snage ujediniti u borbi protiv Kurda. Pitanje Kurda ostaje glavnim preduvjetom turske suradnje s bilo kojom stranom.
U Moskvi je to poznato. No, u Moskvi postoje snažni prokurdski stavovi. Naime, etničke ili vjerske manjine u propalim državama vrlo su važne velikim silama. Rusija ne želi ostaviti kurdsku infrastrukturu Amerikancima, ali ih ujedno diplomatski koristiti za utjecaj i pritisak kada je potrebno, kako protiv Turske i Irana, tako i protiv Asada ako će ovaj biti tvrdokoran prema političkim rješenjima za budućnost Sirije. U siječnju je Rusija predstavila svoj prijedlog ustava za novu Siriju, u kojemu se Kurdima jamči moć daleko veća od njihove brojčanosti i daleko suprotnija interesima Damaska. Uz to, Moskva nije ni konzultirala Ankaru oko tog pitanja prije nego što su počeli pregovori u Astani.
Sada je sve na trojici ministara vanjskih poslova – Sergej Lavrov, Mohamad Džavad Zarif i Mevlut Cavusoglu – oko konkretnih dogovora triju saveznika sa sirijskom vladom. I dok se daju izjave kako se trojka usuglasila na svim poljima, ipak Ankara i Teheran strepe od ruskih odluka i mogućnosti da ih Rusija iskoristi za postizanje vlastitih ciljeva u Siriji. U proteklih jedanaest mjeseci, koliko vlada ovaj savez nejedinstvenih, sve strane su se taktički usmjerile maksimiziranju svojih kratkoročnih ciljeva u Siriji. Kako se približava kraju borba protiv Daeša, teže teme se pojavljuju pred njima. Među saveznicima zapravo vlada stalno nepovjerenje, osobito između Turske i Irana, kao i zajedničko prema Rusiji. Tursko-ruski odnosi nisu proizvod strateškog planiranja. Ankara je svjesna svoje potrebe suradnje s Rusijom kako bi imala mogućnost odlučivanja o sirijskoj budućnosti, a Moskvi je poznato kako će turska potpora ostvariti ruske geopolitičke interese u Siriji i općenito u bliskoistočnoj regiji. A Irancima je najvažnije odbaciti Amerikance i Saudijce od svojih interesa u Siriji i Libanonu.
Turci i Iranci imaju svoje regionalne ideje, dok Rusija ima globalne, kao što i priliči svjetskoj sili. Kada su Putin i Donald Trump sredinom studenog dali zajedničku izjavu naglašavajući kako nema vojnog rješenja u Siriji te da je potrebna velika potpora svih UN-ovom političkom procesu, te kada se počelo govorkati o rusko-američkog bilateralnom dogovoru o prestanku vatre u južnoj Siriji, Iranci su se odmah pobojali neće li Rusi prihvatiti čišćenje prostora od iranskih saveznika u pograničnom području s Izraelom odnosno na Golanskoj visoravni. Rusi su odmah odbacili te glasine, ali je Lavrov također potvrdio ruskim medijima kako Rusija nije ništa obećala proiranskim snagama u Siriji. Iranci, poznati po svojoj briljantnoj diplomatičnosti, odmah su odaslali u svijet poruku kako je Iran bio u potpunosti obaviješten o dogovoru Rusije i Sjedinjenih Država, te da se niti jedan dogovor ne može implementirati bez uzimanja u obzir realno stanje na terenu. Naravno, na terenu se nalaze deseci tisuća šijitskih boraca.
U suštini, Iranci vjeruju samo sebi. Povijest ih uči kako su sve velike sile uvijek naštetile Iranu i njegovim utjecajima, pa je oprez i nepovjerenje osnovica iranske vanjske politike. Za Iran ni Rusija nije iznimka, jer Teheran zna kako se ruske ideje u Siriji ne moraju nužno slagati s iranskim interesima. Stoga svaki član ove nesložne koalicije nastoji uposliti što je više čimbenika i snage na terenu bojeći se rizika prevladavanja druge strane. Realno, odnosi među državama temelje se na interesu, a ne na povjerenju. Iz tog kuta gledišta (tzv. realistična škola međunarodnih odnosa), postoje vrlo jasni razlozi zašto Rusija, Iran i Turska mogu i moraju surađivati, barem dok se ne riješi dugoročna stabilnost Sirije. U tom procesu, može se steći i novo političko povjerenje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
