Nakon devet mjeseci pomutnje, kaosa i tweetanja, Donald Trump i njegova ekipa odlučili su jasno naglasiti kako Sjedinjene Države ostaju u Afganistanu u borbi do pobjede. Američki je predsjednik još u kolovozu ove godine objavio virtualni rat protiv talibana i obećao im kako nema mjesta gdje se mogu sakriti od američke moći. Time je u potpunosti izokrenuo plan i izvršenje naloga svog prethodnika Baracka Obame, a ministar obrane James Mattis je najavio kako će Pentagon poslati dodatnih četiri tisuće vojnika u Afganistan, čime bi se broj američkih trupa u toj zemlji popeo na 15 tisuća.
U listopadu je svijet saznao za tajne i smrtonosne dronove koje paravojne jedinice dijele po terenu kako bi pomoću njih lovili i likvidirali talibansku gerilu, njihove vojnike i zapovjednike. Ovi dronovi su stavljeni pod upravu CIA-e, poznate po svojim nevjerojatnim pogreškama diljem svijeta. Ravnatelj Agencije Mike Pompeo je bez pardona najavio niz ubojstava bez suđenja, upravo kao što je ista agencija radila u Vijetnamskom ratu pod Programom Phoenix. CIA-ini paravojni časnici vodit će operacije specijalnih snaga afganistanske i američke vojske u širokim protuterorističkim operacijama. U nedavnoj prošlosti te su snage skrivile smrt mnogobrojnih civila.
I tako se, nakon 16 godina trajnog rata, i dalje vode bitke u Afganistanu. Pitanje hoće li nova kampanja imati ikakve prilike za uspjeh ili pobjedu nije uopće pitijevsko, jer se pravo pitanje odnosi na to kako su talibani uspjeli posljednjih godina ne jenjavati već povećavati broj svojih boraca unatoč širokim američkim operacijama, masovnim zračnim napadima, trajnim i užasno skupim programima obučavanja afganistanskih sigurnosnih snaga. Ne samo da je rat u Afganistanu najduži u američkoj povijesti, on je i jedan od najvećih: 101 tisuća američkih vojnika bilo je stacionirano u zemlji za vrijeme Obame 2010-2011. Kada su Amerikanci napali talibanski režim, i kada su uz pomoć Irana postavili čelnike Sjevernog saveza na vlast, ekstremisti su bili potučeni do nogu. Malo tko je tada vjerovao da bi se unutar samo pet godina talibanski pokret vratio i okupio čak 25 tisuća vojnika. Do 2015. talibani su kontrolirali više od polovice ruralnog područja, a potom su uspjeli okupirati i manje gradove, te napasti veća provincijska središta kao što je Kunduz.
Neuspjeh vlade u Kabulu, njihova neprestana korupcija i nesposobnost vođenja zemlje pridonijela je tom scenariju, baš kao i manjak ruralnog blagostanja, tradicija borbe protiv bilo kojeg stranca u zemlji i pakistanska potpora ekstremistima i njihovo osiguravanje neometanosti plemenskih pograničnih područja. No, to nije sve: u Afganistanu se borba vodi i oko glavnog izvora novca, polja maka za izradu opijuma.
Velika većina talibanske gerile su tinejdžeri koje obitelj šalje u borbu ne bi li osigurali novac. Svakog proljeća u svih proteklih 15 godina, nakon što se otopi snijeg na visokim planinama, horde tinejdžera odlazi iz osiromašenih sela u pobunjeničke redove. Baš kao tradicija hajduka u gudurama Balkana, koji su za Đurđevdan uzimali svoje puške i od lojalnih i mirnih građana koji nekim čudom prežive zimu postajali srčani junaci za slobodu, a zapravo se bavili pljačkom i otimačinom kako bi prehranili svoje obitelji, tako i mladi Afganistanci pokušavaju zaraditi nekih 300 dolara mjesečno što je znatno više od uobičajenih dobiti u poljoprivrednoj djelatnosti. Talibani tako moraju osigurati svakog proljeća 90 milijuna dolara. S obzirom da se cjelokupna ratna akcija talibana godišnje računa oko milijardu dolara, lako je zaključiti otkuda pobunjeničkom pokretu 15 milijardi dolara u posljednjih 15 godina.
Radi se o opijumu. Helmand, južna afganistanska provincija poznata po talibanskom uporištu, paštunskom plemenskom kodu i paklu koji su prošle anglosaksonske vojne jedinice, proizvodi značajnu količinu opijuma za izvoz i preradu u heroin. Samo Helmand pruža 60 posto talibanskog financiranja. Predsjednik Afganistana Ašraf Gani, koji se razumije dobro u financije jer je nekoć bio dužnosnik Svjetske banke, kaže da se bez droge rat može lako završiti. Heroin je najvažniji podstrek trajnom ratu u Afganistanu.
Rast talibana se može promatrati usporedno s rastom proizvodnje opijuma. Kada su Amerikanci napali u listopadu 2001. Afganistan je proizvodio samo 185 tona opijuma; 2008. taj je iznos bio 8200 tona i činio je 53 posto državnog BDP-a i 93 posto dobave heroina u cijelome svijetu. Iste godine je UN potvrdio kako talibanske gerile iz krijumčarenja drogom dobivaju financijske resurse za oružje, logistiku i plaće borcima. Već 2009. su talibani posjedovali 50 laboratorija za preinaku opijuma u heroin i kontrolirali 98 posto polja maka u cijeloj zemlji, te zarađivali 425 milijuna dolara na 'porezima' koje su ubirali od trgovine opijumom. Kada je Obama najavio povlačenje 2010. godine i izložio izlaznu strategiju iz Afganistana kroz četiri godine, svi su znali da je opijum postao središnjom točkom preživljavanja talibana. Washington je dao milijune u programe iskorjenjivanja krijumčarenja drogom, ali 2014. je poseban izvjestitelj za obnovu Afganistana u Pentagonu, John Sopko, potvrdio da je program propao na svakom centimetru. Proizvodnja i kultivacija maka se podigla, iskorjenjivanje trgovine je propalo, financijska pomoć pobunjenicima je povećana, kao i ovisnosti te krijumčarenje.
Godine 2013. polja za izradu opijuma su pokrivala 209 tisuća hektara površine, te je prinos bio oko 5500 tona, na temelju čega se zaradilo tri milijarde dolara, a talibani su od toga uzeli 320 milijuna. Kako se približava kraj 2017. Bijela kuća najavljuje novu četverogodišnju kampanju u Afganistanu, po istom receptu kao i prije. Isti Sopko je nedavno za američke državne institucije napisao 150 stranica izvješća o iskustvima u borbi protiv narkotika od 2002. do 2016. gdje izražava katastrofalnu politiku protiv droge i naglašava kako bi ista politika samo jačala talibane. Njegov zaključak jest da će Trumpov ulazak u Afganistan odmah na početku biti osuđen na propast. Opijum ostaje najvrjednijim proizvodom Afganistana, pruža 411 tisuća radnih mjesta, što je daleko više nego što može zaposliti afganistanska vojska i policija. Gotovo devet milijardi dolara su Sjedinjene Države dale u borbu protiv narkotika u Afganistanu, da bi od 2001. i 8000 hektara površina s makom narasla do 2016. na 200 tisuća hektara. Opijum predstavlja više od dvije trećine cjelokupnog poljoprivrednog outputa zemlje, a jedanaest posto Afganistanaca su ovisnici o drogi.
Svi napori Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u borbi protiv droge su bez iznimke propali. U početku je Washington bio zagrižen za protuterorističke operacije, a borbu protiv droge je predao drugima. Spaljivanje polja maka dano je Britancima, a obučavanje za poljoprivredu bez maka pripalo je Nijemcima. UN-ov Ured za drogu i kriminal također je vodio neke programe. Prema procjenama, bilo je potrebno uništiti 25 posto postojećih polja maka svake godine kako bi se spriječila mogućnost preživljavanja od trgovine iduće godine. Na tisuće Afganistanaca je korišteno za uništavanje tih polja. UN je tada obećavao kako će se u pet godina proizvodnja maka smanjiti za 70 posto, a u potpunosti nestati kroz deset godina.
Međutim, malo tko je obraćao pažnju na te tvrdnje i želje, ponajmanje američka vojska, CIA, Hamid Karzai, američko veleposlanstvo u Kabulu, Europska Komisija itd. Svi su oni spominjali proizvodnju opijuma tek sporadično. Financiranje projekata protiv narkotika bilo je nestalno i nedovoljno. Posljedično je iskorjenjivanje propalo, a 2017. se proizvodnja maka i opijuma približava povijesnom rekordu i daje odlično financiranje talibanima.
Jedino je masivna okupacija Helmanda i drugih središta proizvodnje opijuma na jugu zemlje uspjela zaustaviti dio proizvodnje. U regiji Mardža u Helmandu, 60 posto površine bilo je pokriveno makom, a nakon što je 15 tisuća američkih marinaca i afganistanskih vojnika okupiralo regiju u veljači 2010. ta zemljišna površina pala je na pet posto. Vojska je preuzela upravu nad regijom s trideset tisuća vojnika i 50 utvrđenih baza, te time uspjela istjerati talibansku gerilu i zaustaviti trgovinu opijumom. Pokrenuti su programi restrukturiranja seoskoga gospodarstva, ali se kroz četiri godine vidjelo da svi ti programi jednostavno nisu održivi. Nakon povlačenja američke vojske, talibanima je bilo potrebno godinu dana da se vrate i ponovno stave u pogon središte proizvodnje opijuma u provinciji Helmand. Prijenos vlasti i uprave na Kabul pokazao se groznim – prilika za zaradom i korupcija afganistanske političke elite vodila je jačanju proizvodnje opijuma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
