Bio je predsjednik Gruzije i miljenik Zapada, a potom je izbačen i izgubio je gruzijsko državljanstvo. Poslije je otišao u Ukrajinu, gdje se također ubacio u lokalnu politiku, da bi naposljetku izgubio i politikantski stečeno ukrajinsko državljanstvo. Sada promišlja svoje iduće poteze u stanu svog rođaka u Bronxu. To je Mihail Saakašvili, čovjek koji više nije državljanin niti jedne zemlje, jer ga niti jedna ne želi. Ali on ne vidi kraj svoje multinacionalne političke karijere, već pokušava iz Sjedinjenih Država oko sebe okupiti ukrajinsko civilno društvo i vratiti se u Ukrajinu.
Saakašvili optužuje sadašnjeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka za urotu skovanu s gruzijskim najbogatijim čovjekom Bidzinom Ivanišvilijem, koji je stvorio koaliciju za rušenje Saakašvilija 2013. Prema tom navodnom tajnom dogovoru, gruzijski su tužitelji poslali krivotvorene dokaze o kriminalnim optužbama protiv Saakašvilija ukrajinskim dužnosnicima, kako bi Saakašvili ostao i bez gruzijskog državljanstva i kasnije stečenog ukrajinskog. Porošenko nije službeno odgovorio na ove optužbe, ali je 26. srpnja Ukrajinski državni ured za migracije dao izjavu kojom se potvrđuju Saakašvilijeve tvrdnje barem u onom dijelu gdje su Ukrajinci dobili određene dokumente iz Gruzije.
Oživljavanje Saakašvilija na svjetskoj razini, kao i ova ukrajinska službena potvrda, dolazi u vrijeme kada su ukrajinski dužnosnici pod teškom međunarodnom kritikom zbog kršenja ljudskih prava, slobode izražavanja i medija. Kao i prije, još jednom su se zapadnjaci prevarili misleći da su heroji Majdana (odnosno politički oportunisti koji su se preko prosvjednika domogli vlasti) istomišljenici po pitanju liberalnih vrijednosti i slobode. Saakašvili je također jedan od njih, ali je ipak lukaviji. U Ukrajini je bio metom tih političkih kvazirevolucionara (a zapravo samo još jednog klana u međusobnoj borbi kriminalaca na političkoj sceni Ukrajine), pa sada to obilato koristi ne bi li ga ponovno zapazili njegovi američki mentori.
Porošenko i Saakašvili su imali dobar početak 2015. kako bi iskoristio potencijale za reformu. No, Saakašvili nije bio nikakav savjetnik već guverner regije Odesa. S tog mjesta je Saakašvili optužio ukrajinskog predsjednika za blokiranje njegovih nastojanja reformi i zauzimanje za koruptivne dužnosnike i bivše saveznike ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča. Saakašvilijevi kritičari ga optužuju da je htio iskoristiti Odesu kao polugu za dobivanje visokih pozicija u ukrajinskoj nacionalnoj politici, a ne za dugoročne reforme po kojima je postao poznat u Gruziji. U studenom 2016. Saakašvili je dao ostavku na mjesto guvernera te je osnovao novu stranku Pokret novih snaga. Stranka je doživjela odmah katastrofalni odjek i prema ispitivanju javnog mnijenja ove godine samo bi dva posto Ukrajinaca glasovalo za nju.
U lažnoj skromnosti, Saakašvili kaže da oduzimanje ukrajinskog državljanstva nije bilo zbog njega, nego stoga što Porošenko nije u mogućnosti održavati kontrolu svog korumpiranog kruga. Optužuje ga za povratak sovjetskim praksama u kojima su disidenti izbačeni iz države oduzimanjem državljanstva. Cjelokupni pad Saakašvilija imao je nevjerojatnu prolaznost među ukrajinskom oporbom i viđenijim ličnostima. Oni su se sami distancirali od bivšeg gruzijskog predsjednika da bi se sada počeli okupljati i stvarati mu potporu. Mustafa Najem, parlamentarni zastupnik i snažan kritičar Porošenka, nazvao je potez oduzimanja državljanstva najvećom političkom pogreškom otkako je Janukovič zatvorio bivšu premijerku Juliju Timošenko. Doista, Porošenko je mislio da će mu pod prividom zaštite Zapada biti omogućen 'business as usual', gradnja vlastitog klana u kojemu su brojni stari komunistički kadrovi. Tako se okružio sa svojim vojnim prijateljem i poslovnim suradnikom Ihorom Kononenkom, koji je bio prije i sekretar Komsomola u jednom kijevskom institutu (Komsomol je u Sovjetskom savezu bio skraćenica za Komunističku omladinsku organizaciju); Borisom Ložkinom, koji je započeo svoju karijeru u Komsomolovim novinama u Harkivu; Anatolijem Matvijenkom, nekadašnjim prvim sekretarom ukrajinskog Komsomola; njegovim nećakom Sergejem Berezenkom; te Ihorom Grinivom, bivšim sekretarom Komsomola Lviva.
Uz njihovu pomoć, Porošenko manevrira između ukrajinske oligarhije i vlastite populističke retorike, što ne pomaže borbi protiv korupcije i nepotizma, cvjetajućim poslovima u Ukrajini. Postavljanje Porošenkovog dugogodišnjeg saveznika Volodimira Grojsmana za ukrajinskog premijera je samo još jedan pokazatelj prirode vlasti ukrajinskog predsjednika. Tako se nastavlja priča započeta 1991., kada je Ukrajina dobila neovisnost, a zapravo se našla pod kontrolom moćnih političkih i poduzetničkih elita. One nisu skršene ni u narodnim ustancima 2004. i 2014., kao ni tijekom promjene vlasti 1994., 2005., 2010., i 2014. Ukrajina je ono što bi Rusija bila danas da nije bilo Vladimira Putina koji je pospremio oligarhe u zatvore, skršio bande na ulicama Moskve i Petrograda, te preusmjerio baštinu Borisa Jeljcina koja bi Rusiju odvela u trajnu propast.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
