Tijekom Hladnoga rata SAD su kao najveću prijetnju svom teritoriju i integritetu smatrali Sovjetski savez i njegove vojne sposobnosti u smislu konvencionalnog i nekonvencionalnog naoružanja, uključujući oružja za masovni učinak i oružja za masovna uništenja. Nakon završetka Hladnog rata, ova paradigma nije završena. Iako je broj nuklearnog naoružanja opao, ipak su programi učestali u mnogobrojnim zemljama svijeta, te predstavljaju problem američkom interesu unipolarne globalne sile. Danas nuklearno naoružanje imaju SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja. Prvih pet država članice su saveza o neproliferaciji, dok tri posljednjih nisu. Smatra se da Izrael također ima nuklearno naoružanje, ali za razliku od Irana, tamo nema UN-ovih sankcija.
Danas manje države traže načine dolaska do programa nuklearnog naoružanja. Velik strah se odnosi na asimetrijske opasnosti odnosno militantne i terorističke skupine koje mogu razviti sposobnost nuklearnog napada u srcu SAD-a ili drugih velikih sila, uključujući Rusiju i Kinu, kao i europske zemlje. Američki saveznici u Europi, poput Velike Britanije i Francuske, spoznali su potrebu održavanja i možda čak i jačanja svojih nuklearnih snaga. SAD su smanjili svoje strateško nuklearno naoružanje diljem svijeta i to značajno tijekom posljednjih 15 godina, u skladu s Moskovskim ugovorom iz 2002. Ovaj ugovor predviđa dalje redukcije, kao program započet nakon završetka Hladnog rata.
Trajna redukcija nuklearnog naoružanja dolazi u vrijeme kada je Rusija započela obnovu svog nestrateškog programa nuklearnog naoružanja kao način prilagodbe predviđenim prijetnjama i pripreme za buduće nesigurnosti u konvencionalnom i nekonvencionalnom smislu. Ako bi SAD pratile svoje saveznike i potencijalne neprijatelje, onda bi trebale izmijeniti svoje strateške predanosti sa ciljem pripreme na isti način kao što se pripremaju ostale zemlje s nuklearnim naoružanjem.
U vječitom, ponešto i grozničavom strahu od nuklearnog napada, Washington je nastojao udarati na druge zemlje pokušavajući svim silama smanjiti nuklearne sposobnosti. Čini se da je ta taktika bila kriva za američke interese, posebno stoga što je moguće da nedržavni čimbenici postanu nuklearne silnice. Stoga je u SAD-u nastala škola mišljenja koja zastupa ideju da Bijela kuća treba preorijentirati razumijevanje međunarodnog sustava na način koji bi SAD trebao u 21.stoljeću osposobiti da odgovori na sve izazove.
Ukratko, ova škola mišljenja smatra da se zalihe američkog nuklearnog naoružanja ne trebaju smanjivati, ili barem ne do razine na kojoj bi SAD imale manje zaliha od ostalih država. Na taj način bi se stvorila ponovna 'obveza' SAD-a u održavanju nacionalne i međunarodne sigurnosti u kontekstu posthladnoratovskih asimetrijskih prijetnji. Taj posthladnoratovski sustav, međutim, nije onakav kakav je Washington zatekao u vrijeme propasti SSSR-a. Međunarodni sustav nije statičan, kao što ni granice nisu zacementirane. On je uvijek u procesu promjene i prožet je složenošću dinamičnog okruženja međunarodne sigurnosti.
Tijekom Hladnog rata, kretanja oružja u SSSR-u i SAD-u mogli su se uvidjeti i izračunati kroz nekoliko minuta. Ovo se možda nije promijenilo, ali kretanja nuklearnog naoružanja izvan današnje Rusije su se povećala i obje zemlje imaju poteškoću praćenja tih kretanja. Obje zemlje su stoga u potrebi pronalaženja novijih nuklearnih programa koji će biti više ofenzivno-obrambeni, s raznolikim načinima postavljanja i proizvodnih tipova, koji bi objema državama dalo fleksibilnost svog oružanog portfolija u vremenu ozbiljnih prijetnji.
Kako je povijest učiteljica života, ovo mišljenje podsjeća na istovjetnu utrku u naoružanju kakva je postojala za vrijeme Hladnoga rata. No, pitanje je da li je američka administracija spremna na to. U travnju 2009. Barack Obama je održao govor u kojemu je naglasio svoju viziju za svijet bez nuklearnog oružja. Pozvao je na stvaranje globalnog sastanka koji bi tematizirao nuklearnu sigurnost i načine na koji SAD i njezini saveznici i prijatelji mogu spriječiti širenje nuklearnog naoružanja i zaustaviti priliku da to oružje dođe u ruke pogrešnih osoba. Cilj koji se ne može ostvariti, barem ne za vrijeme njegovog života, svoj prvi korak je imao 2010. kada je američka vlada izdala izvještaj o nuklearnom stanju. Ovo izvješće je predstavilo načine na koje se može smanjiti opasnost od nuklearnog oružja uz istovremeno širenje sigurnosnih interesa SAD-a i njezinih saveznika. Širi je cilj američke nuklearne politike osiguravanje jačanja uvjeta nuklearne neproliferacije. To se planira ostvariti kroz smanjivanje nuklearnog arsenala SAD-a i Rusije, s postepenim širenjem iste djelatnosti u drugim zemljama s nuklearnim naoružanjem.
Cilj ovakve američke politike djeluje u skladu sa strategijom nacionalne sigurnosti i ulogom koju nuklearno naoružanje igra u strateškoj viziji ovog dokumenta. SAD prema njemu ne želi razvijati novo nuklearno naoružanje niti se želi uključiti u nove nuklearne misije. Prema izvorima iz Pentagona, SAD nisu upotrijebile nuklearno oružje 68 godina i žele da takva upotreba nikad više ne postane potrebnom.
Američka administracija je nekoliko puta jasno obznanila da je njezina vizija napretka u strategiji nuklearnog naoružanja bilaterlano smanjivanje broja takvog naoružanja. Uskoro će u petu godinu ući novi START ugovor, kojim su se SAD i Rusija obvezali smanjiti broj naoružanja na razinu kakva je postojala poslije Drugog svjetskog rata. Obje države zajednički rade na pokušajima smanjivanja svih kategorija nuklearnog naoružanja: strateškog, nestrateškog, postavljenog i nepostavljenog.
Pentagon je nedavno javnosti obznanio dokument kojim izlaže najvažnije promjene koje su zadesile međunarodno sigurnosno okruženje posljednjih par desetljeća, oblik utjecaja tih promjena i potencijalne buduće utjecaje na američku nacionalnu sigurnost. Većina dokumenta opisuje trenutačnu političku i vojnu silu SAD-a i daje preporuke za upravljanje rizicima te kako bi Amerika trebala uspostavljati svoj nuklearni stav u narednim godinama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
