Tijekom Hladnoga rata SAD su kao najveću prijetnju svom teritoriju i integritetu smatrali Sovjetski savez i njegove vojne sposobnosti u smislu konvencionalnog i nekonvencionalnog naoružanja, uključujući oružja za masovni učinak i oružja za masovna uništenja. Nakon završetka Hladnog rata, ova paradigma nije završena. Iako je broj nuklearnog naoružanja opao, ipak su programi učestali u mnogobrojnim zemljama svijeta, te predstavljaju problem američkom interesu unipolarne globalne sile. Danas nuklearno naoružanje imaju SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja. Prvih pet država članice su saveza o neproliferaciji, dok tri posljednjih nisu. Smatra se da Izrael također ima nuklearno naoružanje, ali za razliku od Irana, tamo nema UN-ovih sankcija.
Danas manje države traže načine dolaska do programa nuklearnog naoružanja. Velik strah se odnosi na asimetrijske opasnosti odnosno militantne i terorističke skupine koje mogu razviti sposobnost nuklearnog napada u srcu SAD-a ili drugih velikih sila, uključujući Rusiju i Kinu, kao i europske zemlje. Američki saveznici u Europi, poput Velike Britanije i Francuske, spoznali su potrebu održavanja i možda čak i jačanja svojih nuklearnih snaga. SAD su smanjili svoje strateško nuklearno naoružanje diljem svijeta i to značajno tijekom posljednjih 15 godina, u skladu s Moskovskim ugovorom iz 2002. Ovaj ugovor predviđa dalje redukcije, kao program započet nakon završetka Hladnog rata.
Trajna redukcija nuklearnog naoružanja dolazi u vrijeme kada je Rusija započela obnovu svog nestrateškog programa nuklearnog naoružanja kao način prilagodbe predviđenim prijetnjama i pripreme za buduće nesigurnosti u konvencionalnom i nekonvencionalnom smislu. Ako bi SAD pratile svoje saveznike i potencijalne neprijatelje, onda bi trebale izmijeniti svoje strateške predanosti sa ciljem pripreme na isti način kao što se pripremaju ostale zemlje s nuklearnim naoružanjem.
U vječitom, ponešto i grozničavom strahu od nuklearnog napada, Washington je nastojao udarati na druge zemlje pokušavajući svim silama smanjiti nuklearne sposobnosti. Čini se da je ta taktika bila kriva za američke interese, posebno stoga što je moguće da nedržavni čimbenici postanu nuklearne silnice. Stoga je u SAD-u nastala škola mišljenja koja zastupa ideju da Bijela kuća treba preorijentirati razumijevanje međunarodnog sustava na način koji bi SAD trebao u 21.stoljeću osposobiti da odgovori na sve izazove.
Ukratko, ova škola mišljenja smatra da se zalihe američkog nuklearnog naoružanja ne trebaju smanjivati, ili barem ne do razine na kojoj bi SAD imale manje zaliha od ostalih država. Na taj način bi se stvorila ponovna 'obveza' SAD-a u održavanju nacionalne i međunarodne sigurnosti u kontekstu posthladnoratovskih asimetrijskih prijetnji. Taj posthladnoratovski sustav, međutim, nije onakav kakav je Washington zatekao u vrijeme propasti SSSR-a. Međunarodni sustav nije statičan, kao što ni granice nisu zacementirane. On je uvijek u procesu promjene i prožet je složenošću dinamičnog okruženja međunarodne sigurnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
