U travnju je završio još jedan krug političkih prepucavanja libijskih snaga. U Maroku su se susreli posebni izaslanik za Libiju glavnog tajnika UN-a Bernardino Leon i frakcije koje se međusobno bore u Libiji. Iako je Leon bio optimist na sastanku, te je tvrdio da je dogovoreno 80 posto dogovora, Libija i dalje tone u nestabilnost. Opći nacionalni kongres u Tripoliju je odbacio dogovor zbog previše političkih poveznica koje njemu ne odgovaraju, te nedovoljno jasnih ciljeva takvog dogovora. Istovremeno, u parlamentu u Tobruku nastale su podjele oko prihvaćanja dogovora s Tripolijem. Također su nastavljene nasilne borbe između Tripolija i Tobruka, sa sudjelovanjem dodatnih manjih oružanih skupina koji čine libijski politički zemljovid. Uz to, počele su se razvijati ideje da bi Libija svoje rješenje mogla pronaći u svojoj prošlosti. Tek se najstariji Libijci sjećaju da je država nastala kao monarhija, pod kraljevskom upravom islamskog mističnog reda.
UN tako još jednom slijepo slijedi viziju što želi da se ostvari u Libiji, umjesto da pogleda realne činjenice. A one su da Libija kao država de facto ne postoji. Naime, nakon izbora u lipnju 2014., stvoreno je Vijeće zastupnika unutar Općeg nacionalnog kongresa. Ali, pošto su islamističke snage dobile malo glasova, članovi Općeg nacionalnog kongresa su odbili priznati novi parlament u kojima dominiraju sekularne i federalističke snage. Islamističke snage su potom u kolovozu prošle godine preuzeli kontrolu nad glavnim gradom Tripolijem, a novoizabrani parlament morao se povući u svojevrsni egzil u grad Tobruk blizu egipatske granice. Međunarodna zajednica priznaje tobruške zastupnike kao izvor libijske službene vlade, ali Visoki sud u Tripoliju je u studenom prošle godine odredio da se radi o ilegalnom tijelu te je poništio rezultate izbora.
UN-ov izaslanik je doista pokazao veliku količinu volje i napora da postigne politički dogovor između dvije strane, ali se sve više čini da se Leon bavi simptomima problema, a ne pravim razlogom krize. Rad UN-ove misije u Libiji se do sada temeljio na izgradnji političkog konsenzusa između dvije strane u Tobruku i Tripoliju. UN vjeruje da je problem razdvojenog suvereniteta nastao nakon što je ustavni sud donio odluku da se raspusti parlament u Tobruku.
Međutim, UN ne razumije da čak i ako uspije na neki čudnovati način ostvariti konsenzus dviju strana, te da uspije stvoriti jednu jedinstvenu kohezivnu vladu, ipak takvo tijelo neće biti sposobno postati suverenim tijekom u fragmentiranom libijskom političkom kontekstu. Problem nije razdvojenost Tobruka na istoku i Tripolija na zapadu, već je u tome što ni Tobruk niti Tripoli nisu sposobni održavati suverenitet čak ni u svom vlastitom području. Niti jedan parlament nema monopol na korištenje sile, te nemaju moć da stvore vojnu strukturu ili da razoružaju ili asimiliraju milicije koje tvore srž libijskog političkog razvoja.
Libiji je potreban detaljan plan kako da zaustavi mehanizam interakcije države i milicija koji je nastao tijekom proteklih četiri godine. Libijsko gospodarstvo također hitno treba biti ojačano, a veliki gospodarski profiti milicija trebaju biti legitimizirani kroz sposobne državne institucije. A da bi se stvorila nova libijska postrevolucionarna elita, koja bi mogla tvoriti novu vodeću srednju klasu, potreban je određeno razdoblje relativne sigurnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
