Novi val kriminala širi se kontinentom. Europom se krijumčari sve i svašta, od oružja, droge, pa sve do bijelog roblja. No, najnoviji trend je zanimljiv, kao i učesnici u tom kriminalu. Krijumčari se - novac, a krijumčarenjem se uvelike bave posrnuli pripadnici srednje klase.
Što se zapravo događa? Zašto policijske jedinice ovih dana u Europi treniraju pse - kojima je do sada primarno droga bila zadatak - da nanjuše novčanice? Policajci ih već sa sve većom lakoćom uočavaju. Nisu to dojučerašnji "tipični" krijumčari, ovo su ljudi bez prethodnog iskustva u prebacivanju bilo čega inkriminirajućeg preko granice.
Inspektori u pariškom Gare du Nord (jedan od 6 glavnih željezničkih terminala) uočavaju muškarca kako čvrsto uz prsa drži svoju aktovku dok mu se znoj slijeva s čela. Za njih je on tipičan osumnjičenik, jedan od mnogih koji ovih dana nastoji spasiti ne samo svoj novac već u konačnici i svoju pripadnost jednom udobnom i uvijek povlaštenom europskom srednjem staležu koji ovih kriznih godina vrlo brzo nestaje.
U što se pretvara taj, nekoć znatan, europski srednji stalež? U "more proletarijata" dakako, a to je za iste valjda najveći strah od svih, nešto što bi valjalo pod svaku cijenu izbjeći.
Što policija u Parizu pronalazi kod spomenutog osumnjičenika? Tipičan sadržaj - nekoliko stotina tisuća eura u novčanicama od po 500 eura, tzv. "Bin Ladena" (naziv koji u žargonu koriste mnogi carinski službenici u Europi za novčanice od 500 eura pošto se radi o novčanicama koje najčešće koriste terorističke organizacije).
No, ovih dana nisu teroristi ti koji prebacuju "Bin Ladene" iz države u državu, između kontinenata i vremenskih zona. Ovog puta su to pripadnici srednje klase, ali i bogata elita Europe koja želi pod svaku cijenu spasiti svoj novac koji je, sve do nedavno, bio relativno siguran.
Krijumčar novca ulovljen u Parizu zove se Boris Boillon, bivši je francuski ambasador u Iraku i Tunisu, ponosni vlasnik medalje Legije Časti. On je samo jedan, ali poprilično tipičan, predstavnik ove vrste prijestupnika u Europi.
Policija diljem Europe, od Francuske, Njemačke, Belgije, Italije, Španjolske i Švicarske, uvježbava se za lov na ove krijumčare novca.
Što je dovelo do ovog "trenda"? Promjene, po vlasnike novca poprilično nepovoljne promjene. Naime, nešto se događa s tradicionalnom "trezorskom" osovinom Europe - lokacijama gdje se novac uvijek spremao na sigurno, ali i diskretno, čuvanje. Govorimo o zemljama kao što su Luksemburg, Švicarska, Monako i Lihtenštajn.
Od davnina su ovo mjesta na kojima stranci spremaju, da ne kažemo sakrivaju, svoj novac i relativno su bili mirni da će ih novac tamo čekati, koliko god treba. No, kao što ništa ne traje vječno, tako i ova zgodna operacija polako dolazi svome kraju. Naime, SAD i Europska Unija počeli su vršiti pritisak na ove zemlje, da one pak izvrše pritisak na svoje klijente - a one sada to i čine pa svojim klijentima, na jedan fini način, poručuju kako bi trebali prisustvo svog novca deklarirati u svojim matičnim državama. Ako pak odbiju to učiniti, oni će to učiniti za njih.
Naravno da će odbiti, pa cijela svrha stavljanja novca u ove trezore bila je da se zamrači njihovo postojanje od matičnih država koje bi, kao i sve države, htjele što bolje oporezivati taj novac.
I što sada? Samo je jedno logično rješenje, ono fizičko. Doći u Švicarsku, svratiti do trezora, napuniti džepove i kofere s "Bin Ladenima" te su uputiti prema kakvim sigurnijim lukama. Gdje su te nove oaze sigurnosti? Teško je reći, ali možemo biti sigurni da krijumčari novca, vlastitog novca, itekako dobro znaju. Na kraju krajeva, zakon ponude i potražnje profunkcionirati će i ovdje. Potražnja za diskretnim trezorima je sada velika, a netko će se već ponuditi.
U vrijeme kada se novac spominje gotovo isključivo u virtualnom obliku, puni džepovi novčanica za neke može zvučati gotovo kao nostalgična praksa. No, onima koji se bave ovim operacijama proces je sve samo ne opušten. Naime, preko europskih granica po zakonu se može prebaciti "svega" 10,000 eura, a za vrstu ljudi o kojoj ovdje govorimo ovo je pravi "kikiriki". Dakako, vlasnici novca mogu uzeti i veće količine preko granice, ali pritom moraju ispuniti službeni zahtjev u kojem pak moraju navesti za što će im toliki novac te od kuda dolazi, a to im - dakako - ne pada na pamet jer dobar dio tog novca je sumnjive prirode.
Što s ostalim novcem? Sa stotinama tisuća, pa i milijunima eura? Pustiti da ga odjednom časni čuvari po Švicarskoj i Lihtenštajnu deklariraju matičnim državama kako bi se mogao oporezivati ili - još gore - da se o njemu počnu postavljati kojekakva neugodna pitanja, recimo kao što su porijeklo imovine?
Ne pada im na pamet - novac mora otići negdje sigurnije i ide, itekako ide. Francuski dužnosnici ističu kako dnevno zaplijene u prosjeku oko 318,000 eura nedeklariranog novca. Nalaze ga doslovno svugdje - u paketićima, u izrezanim "tajnim" pretincima kovčega, čak i u pastama za zube (!), a ponekad i u džepovima djece koju očajni roditelji koriste kao "mazge za gotovinu".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
