Neki ljudi su poduzeli ilegalnu akciju izvan zapovjedničkog lanca vojske, ali vlada koju je izabrao narod ostaje na vlasti i otići će jedino kada narod tako odluči. Bile su to riječi turskog premijera Binalija Yildirima na privatnoj televizijskoj postaji NTV nakon pokušaja vojnog udara u Turskoj. Obećao je da će oni koji su počinili ovaj zločin platiti veliku cijenu, jer Turska nije zemlja Trećeg svijeta i nacija je platila veliku cijenu da očuva sadašnji imidž.
Vladini dužnosnici su izjavili da je pokušaj vojnog udara izvršila vojna frakcija koja je dobila naređenja od islamističke opozicije Hizmet pokreta, koji vodi Fethullah Gulen, karizmatičan bivši imam koji se nalazi u egzilu u SAD-u. Stotine Gülenovih pobornika u vojsci, policiji i sudstvu uhićeni su i zatvoreni proteklih godina. U srijedu je tužiteljstvo u Ankari naglasilo da sprema slučaj protiv Gülena, kojega optužuju za vođenje terorističke organizacije, kao i da se pokušava infiltrirati i zbaciti izabranu vladu. Fethullah Gülen i njegovi pobornici dali su izjavu prema kojoj osuđuju vojni udar. Ujedno je nekoliko vojnih zapovjednika i pripadnika kurdske manjine osudilo ovaj čin.
Ubrzo nakon govora Yildirima, turska vojska je dala izjavu u kojoj je preuzela vlast u zemlji u potpunosti s ciljem ponovnog uspostavljanja ustavnog poretka, demokracije, ljudskih prava i slobode, vladavine prava i javnog reda i mira. Rekli su također da priznaju sve međunarodne ugovore i obećanja, te da se nadaju dobrim odnosima sa svim državama u svijetu. Tako je NATO članica ponovno izvela dobro prokušani recept, ali ovog puta očito bez uspjeha.
Povijest ovog načina turske vojne kontrole star je pola stoljeća. Godine 1960. nenasilan vojni udar poveo je časnike i kadete s istanbulskih i ankarskih vojnih škola za generalom Cemalom Gurselom, koji je zahtijevao političke reforme i dao ostavku nakon što su njegovi zahtjevi odbijeni. Vođe ove skupine osnovali su 38-člani Odbor nacionalnog jedinstva s Gurselom kao čelnikom. Potom su sudili 601 osobi, od kojih je 464 proglašeno krivim. Tri bivša ministra, uključujući premijera Adnana Menderesa, je smaknuto, a dvanaest drugih, uključujući predsjednika Celala Bayara, osuđeno je na smrt, ali im je zamijenjena smrtna kazna kaznom doživotnog zatvora.
Desetak godina potom, 1971., vojska je dala upozorenje vladi da uvede mir nakon mjeseci štrajkova i uličnih borbi između ljevice i nacionalista. Nekoliko mjeseci kasnije, premijer Suleyman Demirel je dao ostavku i koalicija konzervativnih političara i tehnokrata je uspostavila poredak pod nadzorom vojske. Prijeki sud je ustanovljen u nekoliko provincija i ovaj režim nije u potpunosti ukinut sve do rujna 1983.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
