Povijest velike energetske borbe i kako je Europa postala ovisna o Moskvi za vrijeme Hladnog rata: Zašto američke administracije, unatoč svim naporima, nisu uspijevale zaustaviti plinovode i naftovode iz SSSR-a prema Zapadnoj Europi?

Trenutak u kojem Europa najavljuje zabranu kupovine ruske nafte je važan trenutak u kontekstu aktualnog sukoba, ali to je zapravo i veliki trenutak u jednoj široj povijesti energetskih prijepora koji traju već desetljećima na relaciji Amerika - Europa - Rusija.

Znamo do koje mjere je Europa ovisna o ruskim energentima, naročito plinu (iako i ova zabrana nafte će nanijeti poprilične udarce i jednoj i drugoj strani).

No, ta ovisnost se nije dogodila preko noći. Polako se Europa za svoje energetske potrebe okretala prema Rusiji, a taj period nikad nije bio obilježen mirnim poslovanjem. Uvijek su trajale napetosti i pokušaji SAD-a da spriječe to povezivanje. Hladni rat nikad nije prerastao u vrući rat između dvaju super-sila, ali se itekako vodio i kroz ekonomski rat.

Iz današnje perspektive SAD je u potpunosti fokusiran na razbijanje te europske ovisnosti o ruskoj energetici, i to im vjerojatno i donosi aktualne rezultate. No, nije uvijek tako bilo. Zapravo među SAD-om i saveznicima kroz cijeli Hladni rat postojala su oprečna stajališta prema energentima koji stižu iz SSSR-a, pa i prema samoj namjeri vlasti u Moskvi.

Unutar samog SAD-a nije bilo konsenzusa oko toga što zapravo Moskva smjera, odnosno žele li pojačati izvoz energenata prema Europi kako bi proširili i svoj politički utjecaj ili je riječ isključivo o biznisu. Zapravo ni danas se ne može reći da postoji potpuni konsenzus, ali se dogodilo da je frakcija koja je uvjerena u politički aspekt ruske energetike trenutačno na vlasti s obje strane Atlantika.

Valja se vratiti u post-ratne godine, 50-e i 60-e. U to vrijeme SSSR i SAD su se zapravo natjecali za poslijeratnu hegemoniju, odnosno tko će imati veći utjecaj nad Europom i pojedinim europskim zemljama.

Neki američki analitičari (ne svi) tvrdili su kako je pokrenuta "sovjetska ekonomska ofenziva" s ciljem širenja utjecaja na zemlje koje nisu bile svrstane u velike paktove, uključujući zemlje poput Finske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Indije itd.

Danas bi se takav stav vjerojatno rjeđe pronašao (što dosta govori i o situaciji u kojoj se nalazimo), ali u vrijeme Hladnog rata na Zapadu je zaista postojala debata oko toga. Brojni američki saveznici nisu smatrali da je poslovna suradnja sa SSSR-om "opasna", već dio normalnih ekonomskih odnosa. Taj stav je bio čak i dominantan do te mjere da SAD nije uspijevao nametnuti svoje mišljenje. Moglo bi se reći da je to donekle proizlazilo iz činjenice da je u to vrijeme Moskva vodila plansku centraliziranu ekonomiju što je pak dovodilo do pretpostavke da je sve "isplanirano", odnosno da se tu nužno ne nalaze neki skriveni motivi.

No, kad je SSSR počeo pokretati projekte izgradnje novih plinovoda i naftovoda prema Europi, razina zabrinutosti u Washingtonu počela je naglo rasti.

1960-ih Zapadna Europa uvozila je svega 6% nafte iz sovjetskog bloka. Ali onda je predstavljena ideja novog naftovoda koji bi išao skroz od ruskog Dalekog istoka, kroz nekoliko europskih zemalja, sve do Njemačke. Dakako, govorimo o naftovodu Družba, jednom od najvećih naftovoda na svijetu.

Kennedyjeva administracija 1963. je pokušala na razne načine spriječiti izgradnju ovog projekta. Između ostalog su uveli i embargo na isporuke cjevovoda širokog dijametra zemljama koje su orijentirane prema SSSR-u. Znali su da time neće moći spriječiti izgradnju naftovoda, ali su ipak nastojali barem odugovlačiti njegovu realizaciju. Vršio se pritisak na europske saveznike pa se tako embargu, nevoljko, priključila i Zapadna Njemačka, dok recimo Britanija nije unatoč američkom lobiranju. Bez obzira na te pokušaje naftovod Družba je kompletiran iduće godine i to bez velikih kašnjenja.

Kojih dva desetljeća kasnije Reaganova administracija suočit će sa sličnom dilemom. Naime, 1981. SSSR počinje graditi plinovod iz Sibira prema Zapadnoj Europi. SAD, očekivano, ovo vidi kao još jednu prijetnju njihovim interesima i jačanje nikako poželjne europske ovisnosti o sovjetskim energentima.

Washington je tad pokušao natjerati svoje europske saveznike, prije svega Francusku i Njemačku, da se ovog puta uključe u embargo ne samo po pitanju isporuke cijevi već i općenito financiranja takvog projekta. No, SAD je opet neuspješan unatoč snažnom lobiranju. Kada su shvatili da nikako ne mogu Europu uvjeriti da im se pokori odlučili su se za poprilično drastičan potez (u ono doba) - uveli su sankcije protiv europskih kompanija koje su financirale, gradile ili na bilo koji drugi način sudjelovale u novom sovjetskom projektu.

Zanimljivo je da danas to čak nije ni tema rasprave, skoro je pa normalno da će SAD sankcionirati europske kompanije koje budu kršile američke zamisli (primjera je mnogo, uključujući prijetnje ili uvođenje sankcija zbog poslovanja s Kubom, Iranom, Kinom...).

U to vrijeme je pak došlo do krize unutar Zapada. Washington je shvatio da jednostavno neće moći (bar ne još!) nametati takve stvari pa su nekoliko mjeseci kasnije ustuknuli i uklonili sankcije. Još jedan američki neuspjeh. Plinovod Urengoj–Pomari–Užorod - poznatiji pod imenom Trans-sibirski plinovod - kompletiran je 1984. godine.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.