Povijest velike energetske borbe i kako je Europa postala ovisna o Moskvi za vrijeme Hladnog rata: Zašto američke administracije, unatoč svim naporima, nisu uspijevale zaustaviti plinovode i naftovode iz SSSR-a prema Zapadnoj Europi?

Trenutak u kojem Europa najavljuje zabranu kupovine ruske nafte je važan trenutak u kontekstu aktualnog sukoba, ali to je zapravo i veliki trenutak u jednoj široj povijesti energetskih prijepora koji traju već desetljećima na relaciji Amerika - Europa - Rusija.

Znamo do koje mjere je Europa ovisna o ruskim energentima, naročito plinu (iako i ova zabrana nafte će nanijeti poprilične udarce i jednoj i drugoj strani).

No, ta ovisnost se nije dogodila preko noći. Polako se Europa za svoje energetske potrebe okretala prema Rusiji, a taj period nikad nije bio obilježen mirnim poslovanjem. Uvijek su trajale napetosti i pokušaji SAD-a da spriječe to povezivanje. Hladni rat nikad nije prerastao u vrući rat između dvaju super-sila, ali se itekako vodio i kroz ekonomski rat.

Iz današnje perspektive SAD je u potpunosti fokusiran na razbijanje te europske ovisnosti o ruskoj energetici, i to im vjerojatno i donosi aktualne rezultate. No, nije uvijek tako bilo. Zapravo među SAD-om i saveznicima kroz cijeli Hladni rat postojala su oprečna stajališta prema energentima koji stižu iz SSSR-a, pa i prema samoj namjeri vlasti u Moskvi.

Unutar samog SAD-a nije bilo konsenzusa oko toga što zapravo Moskva smjera, odnosno žele li pojačati izvoz energenata prema Europi kako bi proširili i svoj politički utjecaj ili je riječ isključivo o biznisu. Zapravo ni danas se ne može reći da postoji potpuni konsenzus, ali se dogodilo da je frakcija koja je uvjerena u politički aspekt ruske energetike trenutačno na vlasti s obje strane Atlantika.

Valja se vratiti u post-ratne godine, 50-e i 60-e. U to vrijeme SSSR i SAD su se zapravo natjecali za poslijeratnu hegemoniju, odnosno tko će imati veći utjecaj nad Europom i pojedinim europskim zemljama.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.