Povijest, tradicija i izdržljivost neutralnosti: Hoće li Švicarska i Austrija postati NATO članice?
Nakon manje od tri mjeseca rata u Ukrajini dvije nordijske EU članice, Švedska i Finska, odlučile su da žele ući u NATO. Ankete provedene u tim zemljama sugeriraju da i većina stanovnika sada podupire tu opciju (iako su tradicionalno bili protiv, sve do ruske invazije). Fokus se sada prebacuje na preostale europske zemlje koje još nisu članice NATO-a. Iste svakako osjećaju određeni pritisak, ne čak nužno iznutra, da se pridruže vojnoj alijansi.
Na teritoriju Europske unije, osim Finske i Švedske, imamo još četiri zemlje koje nisu članice NATO-a, odnosno koje se javno izjašnjavaju kao vojno neutralne, one su: Austrija, Cipar, Irska i Malta.
Sve ove zemlje - osim Cipra - povezane s NATO-om pošto su se priključile tzv. Partnerstvu za mir (PfP). Partnerstvo za mir je političko-vojni program NATO saveza usmjeren, kako se tvrdi, ka stvaranju povjerenja između zemalja članica NATO-a i drugih zemalja Europe i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, uspostavljanju međusobne vojne suradnje i regionalne stabilnosti. Osnovan je 1994. godine.
No, to zapravo ne znači previše jer su u PfP programu danas i sve zemlje bivšeg SSSR-a (uključujući i Rusiju i Bjelorusiju).
Osim spomenutih EU članica na teritoriju Europe u NATO-u također nisu: Srbija, BiH, Bjelorusija, Moldavija i Švicarska. Možemo tom popisu dodati i (ako ćemo ih zemljopisno računati u Europu) Gruziju, Armeniju i Azerbajdžan. U NATO-u također nisu ni europske mikro-države: Andora, Lihtenštajn, Monako, San Marino i Vatikan.
Kada pak gledamo NATO kartu Europe najdirektnije se kao "siva zona" ističe ona u centru, odnosno Austrija i Švicarska.
Švicarska ima dugogodišnju tradiciju ne samo neutralnosti već i diplomacije te neki smatraju da je pogodno da i ostane tako (jer u slučaju mirovnih pregovora isti se često vode baš u Švicarskoj, konkretno u Ženevi). No, u ovoj situaciji čak i u Švicarskoj neki pokreću debatu oko toga bi li i ona trebala ući u NATO. Debata pak traje i u Austriji, a njenom neutralnošću ćemo se baviti danas.
Kako i znamo, nakon Drugog svjetskog rata Austrija je, po sličnom formatu kao i Njemačka, bila pod okupacijom savezničkih snaga (SAD-a, Britanije, Francuske i SSSR-a). Zadnje strane trupe napustile su Austriju 1955. godine, desetljeće nakon rata, i tada je austrijski parlament usvojio ustavni zakon o državnoj neutralnosti. U tom zakonu ističe se kako će Austrija biti predana permanentnom neutralnom statusu.
No, postoji razlog zašto je tako čvrst zakon donijet. On je u neku ruku bio preduvjet da se strane vojske povuku s njezinog teritorija. Sam zakon uvelike je bio baziran na Moskovskom memorandumu kojeg su Austrija i SSSR potpisali 1955. godine. Moskva je direktno inzistirala na trajnoj austrijskoj neutralnosti.
Što stoji u zakonu? Stoji da se Austrija ne može priključiti niti jednoj vojnoj alijansi te da ne smije dozvoliti uspostavu stranih vojnih baza na svom teritoriju. Također ne smije sudjelovati u ratovima. Drugim riječima, Austrija ne može postati NATO članica, barem dok se drži vlastitog zakona.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.