Katalonija je autonomna pokrajina na sjeveroistočnom dijelu Iberijskog poluotoka. Sa sjevera je omeđena Pirenejima, na istoku stacionirana je uz Sredozemno more, a na jugu i zapadu Katalonija graniči sa španjolskim pokrajinama Aragonijom i Valencijom. Sastoji se od pokrajinâ Barcelone, Girone, Lleide i Tarragone. Politički položaj Katalonije stoljećima je kao uostalom i danas predmet spora između španjolske vlade u Madridu i katalonske vlade u Barceloni. Katalonija je regija s dugačkim i bogatim povijesnim naslijeđem, svakako jedinstvena europska regija, te kako bi se razumjeli suvremeni prijepori treba pogledati kako se Katalonija formirala, razvijala i transformirala tijekom stotina i tisuća godina.
Prva poznata ljudska naselja na području današnje Katalonije pojavila su se na početku Srednjeg paleolitika (Starijeg kamenog doba). Najstariji poznatiji trag ljudskog djelovanja pronađen je u Banyolesu, ostatak donje vilice, star 200 000 godina dok drugi smatraju da je trag mlađi. Iz idućih pretpovijesnih razdoblja, Epipaleolitika ili Mezolitika, važni ostaci su preživjeli, a datiraju između 8000 i 5000 godina prije Krista. Neolitik iliti Mlađe kameno doba u Kataloniji je započelo 5000 godina pr.Kr. iako je stanovništvo sporije razvijalo fiksna naselja nego drugdje zahvaljujući obilju drva koja su omogućila nastavak fundamentalne kulture čovjeka lovca-sakupljača. Bakreno doba događalo se između 2500 i 1800 godina prije Krista, a započelo je stvaranjem predmeta od bakra. Brončano doba odvijalo se između 1800 i 700 godine pr.Kr. Pronađena su neka naselja iz tog doba u donjoj zoni rijeke Segre. Tada je počeo dolazak Indo-Europljana čiji su sukcesivni valovi migracija započeli oko 1200 godine prije Krista te su oni odgovorni za stvaranje prvih protourbanih naselja. Oko sredine 7. stoljeća prije Nove ere na područje današnje Katalonije je stiglo Željezno doba.
U predrimska vremena, područje Katalonije na sjeveroistoku Pirenejskog/Iberijskog poluotoka, poput ostatka mediteranskog dijela poluotoka, bilo je naseljeno Iberijancima. Iberijance su činili narodi Ilergeti, Indigeti i Lačetani. Oni su održavali veze s narodima Mediterana. Neke urbane aglomeracije postale su važne, uključujući Ilerdu, Hiberu i Indiku. Obalne trgovačke kolonije bile su uspostavljene od strane drevnih Grka koji su se naselili oko Zaljeva ruža u Emporionu i Rosesu u 8. st. pr. Kr. Kartažani su kratko vladali područjem tijekom Drugog punskog rata i trgovali s okolnom populacijom Pireneja.
Nakon poraza Kartage od Rimske Republike, sjeveroistok poluotoka prvi je potpao pod rimsku vlast i postao dio Hispanije (Hispania Tarraconensis), najzapadnijeg dijela Rimskog Carstva. Tarraco iliti moderna Tarragona bio je jedan od najvažnijih rimskih gradova u Hispaniji i glavni grad provincije Tarraconesis. Drugi važni gradovi tijekom rimske vladavine su Ildera (moderna Lleida), Dertosa (moderna Tortosa), Gerunda (moderna Girona) kao i lučki gradovi Empuriae i Barcina (moderna Barcelona). Kao i u ostatku Hispanije, latinski zakon primjenjivao se na sve gradove pod vladavinom cara Vespazijana, dok je rimsko državljanstvo bilo zajamčeno svim slobodnim ljudima carstva ediktom cara Caracalle 212. godine Nove ere. Današnja Katalonija je bila bogata poljoprivredna pokrajina koja se isticala svojim proizvodima poput maslinovog ulja, vina i pšenice. Rimsko Carstvo je gradilo ceste, najpoznatija je Via Augusta uz mediteransku obalu, i akvadukte. Kršćanstvo se pojavilo u katalonskim krajevima u 3. stoljeću a u 4. se udomaćilo u urbanim sredinama. Iako su gradovi bili pošteđeni pohoda Vandala, Švaba i Alana, pretrpjeli su oštećenja zbog povremenih pljački.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva Kataloniju su osvojili Vizigoti koji su tim područjem vladali dva i pol stoljeća kao dijelom Vizigotskog Kraljevstva. 718. Kataloniju osvajaju Arapi i ona postaje dijelom muslimanske provincije Al-Andalus. Želja za osamostaljenjem Katalonije nije nova stvar. Katalonci se u povijesnom smislu od španjolskih sunarodnjaka razlikuju po tome što je ovo područje ranije oslobođeno od arapskih osvajača, a stanovnici su time bili manje izloženi arapskom utjecaju.
Između 760. i 801. Carstvo Karolinga porazilo je Arape i preuzelo je kontrolu od između Septimanije i rijeke Llobregat i stvorilo snažno utvrđene okruge. Okruzi su činili svojevrsnu zaštitnu zonu južno od Karolinškog Carstva od muslimanskih upada. Okruzi su potpali pod vlast grofova Barcelone koji su bili franački vazali imenovani od strane cara Franaka čiji su bili feudi. Najranije poznato korištenje naziva Katalonija zabilježeno je 1117. pod nazivom Catalunya Gothia, odnosno zemlja Gota, budući da su Katalonci, po svemu sudeći, gotskog porijekla. Katalonci, uostalom, i nisu Španjolci. Tijekom 9. stoljeća grof Wilfred Dlakavi učinio je svoju titulu nasljednom i osnovao dinastiju Kuća od Barcelona koja je vladala Katalonijom do 1410.
987. grof Barcelone Borrel II. nije priznao Huga Capeta kralja Francuske kao svoga kralja pa je označio svoje nasljednike neovisnima od karolinške krune. Na početku 11. stoljeća katalonski okruzi pretrpjeli su proces feudalizacije. Udajom kraljice Petronile, nasljednice aragonskoga prijestolja, za barcelonskoga grofa Ramona Berenguera IV. 1137. sjedinila se grofovija Barcelona, tj . Katalonija s Aragonskim Kraljevstvom. Tada se uspostavlja Kneževina Katalonija. Dugi niz godina Katalonija je bila svojevrsna 'regionalna vojna, pomorska i trgovačka sila' po pojmovima Srednjeg vijeka.
Grofovi koji su vladali Barcelonom planirali su ojačati svoj položaj, pa su sjedinjenjem s još nekoliko plemića stvorili Aragonsko Kraljevstvo koje je, uz Kataloniju, obuhvaćalo i Sardiniju, ali i dijelove današnje Italije, s Barcelonom kao političkim, vojnim i trgovačkim središtem. Barcelona je postala pomorska baza aragonske krune što ju je učinilo bogatim i važnim gradom na Sredozemlju. Barcelona je doživjela svoje zlatno doba tijekom 13. i 14. stoljeća kada je katalonska kultura širena diljem većeg dijela Sredozemlja. Između 1164. i 1410. novi teritoriji, Kraljevstvo Valencije, Kraljevstvo Mallorce, Sardinija, Kraljevstvo Sicilije, Korzika i vojvodstva Atene i Neopatrasa bili su uključeni odnosno spadali su pod vladavinu Kuće Aragonske. Snažne pomorsko-trgovačke veze održavala je Katalonija (osobito u XV. st.) s Dubrovnikom, Drijevima na Neretvi, Rijekom i Senjom.
Istovremeno Kneževina Katalonija razvila je složeni institucionalni politički sustav utemeljen na konceptu saveza između kralja i njegovih podanika. Uspostavljen je Opći sud Katalonije koji je predstavljao jedno od prvih parlamentarnih tijela na tlu Europe koji je zabranio da kralj jednostrano donosi zakone. Sudovi su donosili zakone i definirali prava građana Kneževine. Radi prikupljanja poreza 1359. uspostavljen je Generalitat Katalonije koji je sačinjavao trajno političko tijelo zastupnika i u sljedećim stoljećima. Uz povremene prekide do danas predstavljat će vladu Katalonije. Društvene i političke tenzije su dovele do Katalonskog građanskog rata između 1462. i 1472. Kuga je teško pokosila katalonsku populaciju koja se između 1347. i 1497. smanjila za 37%.
Kako bi Katalonci učvrstili svoje pozicije, ujedinili su se tako da je aragonski, odnosno katalonski kralj Ferdinand II. 1469. vjenčao Isabelu I. od Kastilje, čime je stvorena današnja Španjolska. Nakon sjedinjenja Aragona i Kastilje u španjolsku državu, u koju je ušla s Aragonom, Katalonija je zadržala stanovitu samostalnost (vlastiti staleži, posebno pravo) jednako kao i Kastilja. No vjenčanje Ferdinanda i Isabele je, u političkom smislu, bila loša odluka za Katalonce. Naime, samo dvadesetak godina poslije Kristofor Kolumbo je, pod sponzorstvom Španjolske, otkrio Ameriku, a ekonomski interesi Španjolske prebacili su se s trgovine na Mediteranu, sa svojim južnim i istočnim sredozemnim susjedima, na trgovinu i promet s novootkrivenim kolonijama. Barcelona, do tada najjača španjolska luka, zavučena duboko u Sredozemno more, nije bila pogodna za plovidbu na novi kontinent.
1516. Charles I. od Španjolske postao je prvi kralj koji je vladao i kastiljskim i aragonskim posjedima. Sljedećih stoljeća Kneževina Katalonija gubila je na važnosti u očima Madrida, a vlast se sve više centralizirala. Usprkos tome između 16. i 18. stoljeća političke i društvene katalonske institucije nastavile su djelovati te se politička uključenost Katalonaca povećala. Između 1640. i 1652. Katalonija se pobunila s francuskom pomoću protiv španjolske krune zbog povrede katalonskih prava tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Većinu Katalonije pokorili su opet Španjolci, ali su priznata katalonska prava. U Ratu za španjolsku baštinu Katalonci su stali na stranu Habsburgovaca, pa je dolaskom Burbonaca na vlast na čelu s Filipom V. (1714.), Katalonija izgubila svoj posebni položaj i inkorporirana je u kastiljske teritorije. U drugoj polovici 18. stoljeća Katalonija je proživljavala protoindustrijalizaciju.
Između 1808–13. Katalonija je bila žarište otpora protiv Napoleonovih osvajanja. Također nije bila pošteđena karlističkih ratova. U drugoj polovici 19. stoljeća regija se transformirala u industrijsko područje za što je zaslužna španjolska vlada putem protekcionističkih zakona. Usporedno s razvojem industrije postala je središtem socijalističkih i anarhističkih pokreta u Španjolskoj. Stotinjak godina katalonska regija je polako, ali sigurno, integrirana sve jače i jače u španjolsku državu, sve do 19. stoljeća kada se među Kataloncima počeo buditi osjećaj nacionalnog identiteta. Uz želju za većom samostalnosti, u to vrijeme počinje i žestok i brz uspon katalonskog jezika i kulture.
Kada je Španjolska proglašena republikom 1931. godine, Kataloniji je dana vrlo široka autonomija. Uspostavljen je Generalitat Katalonije koji je obuhvaćao parlament, vladu i sudstvo. Za prvog katalonskog predsjednika imenovan je ljevičarski vođa zagovornik neovisnosti, Francesc Macia. Vlada u Barceloni nastojala je implementirati progresivne socijalne programe. Prevlast desnice u španjolskoj vladi 1934. izazvala je u Kataloniji (kao i u Asturiji) ustanak: u listopadu iste godine proglašena je Republika Katalonija, koju je madridska vlada u prosincu srušila uz pomoć vojske i ukinula sva katalonska autonomna prava. No nakon pobjede Narodne fronte na izborima u veljači 1936., autonomija Katalonije ponovno je bila uspostavljena i proširena.
U doba Španjolskog građanskog rata, Katalonija je, na čelu s vladom kojoj je predsjedao Luis Companys (1936.–39.), odigrala značajnu ulogu. Katalonci su se suprotstavili nadmoćnijim nacionalističkim/fašističkim snagama pod vodstvom generala Francisca Franca. Tijekom građanskog rata koji se uskoro rasplamsao, upravo je Barcelona bila jedno od ključnih republikanskih uporišta. Na tlu Katalonije odigrale su se (od 23. XII. 1938. do 11. II. 1939.) posljednje velike bitke za obranu Republike. Pad Barcelone pod Francove trupe označio je početak kraja španjolskog republikanskog otpora.
Upravo Francovu vladavinu Katalonci vide kao najcrnji dio svoje suvremene povijesti, kada su im uskraćena gotovo sva nacionalna prava i ukinuta je katalonska autonomija. Franco, koji je Španjolskom vladao do svoje smrti 1975. godine, vjerovao je kako treba nametnuti tradicionalni i autoritarni španjolski nacionalizam svim stanovnicima države. Još je čvršće vjerovao kako u Španjolskoj nema mjesta manjinskim kulturama, poput katalonske. Zabranio je uporabu katalonskih imena, u školama se nije smio učiti katalonski jezik, knjige na katalonskom nisu tiskane. Zabranjen je tradicionalni katalonski ples sardanu, katalonskoj zastavi više nije bilo mjesta na ulicama... Ipak šezdesetih godina dogodio se snažan rast ekonomije i turizma u Kataloniji što je privuklo mnogobrojne Španjolce na preseljenje u regiju, a Barcelona je postala jedna od najvećih europskih metropolitanskih područja. Katalonija je izdržala 36 godina Francove represije, a kada je diktator 1975. umro, prodaja šampanjca tog je dana u Barceloni porušila sve rekorde.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
