Uvođenje zapadnih sankcija Rusiji uvele su Moskvu u krug zemalja koje su također pod pritiskom međunarodne zajednice. U tom krugu svakako jedna od najvećih zemalja jest Islamska republika Iran. Iskustvo sankcija na neki je način približilo Moskvu i Teheran. Dvije zemlje koje su povijesno imale velike prijepore pokrenule su posljednjih mjeseci vidljivu razmjenu ministara i visokih delegacija, uz značajne poruke o strateškoj, gospodarskoj i sveopćoj suradnji.
Iran i Rusija imaju dugu i bogatu povijest međusobnih odnosa. Carska Rusija pobijedila je vojsku dinastije Kadžar u 19.stoljeću i nametnula Golestanski mirovni ugovor (1813.) i Turkmančajski mirovni ugovor (1828). Istovremeno, Britanci su napredovali s juga, te najzad oduzeli Kadžarima Herat u Afganistanu i nametnuli Pariški ugovor 1857. Dvije svjetske sile su uspostavile granice koje su ostale više-manje netaknute do danas. Cijela Perzija je postala tampon zona, a unutar i izvan te zone igrala se tzv. Velika igra između Britanskog i Ruskog carstva. Oni su preuzeli ključnu ulogu u Iranu, te dobili niz koncesija. Mogli su otvarati provincijske konzulate, njihovi trgovci su bili izuzeti od visokih tarifa i poreza, ali lukrativni poslovi su također poboljšali iransku vanjsku trgovinu, posebice u prodaji poljoprivrednih proizvoda, sagova i šalova, koji su odlazili u Rusiju. Ruski kozaci bili su stacionirani po cijelom sjevernom Iranu, te su bili ključni u anektiranju Azerbajdžana. Tek je Reza Han, kasnije samoprozvan Pahlavi, uspio odbaciti rusku vojsku i učvrstiti granice, te ujediniti zemlju.
Zbog tih povijesnih veza, Iran i Rusija nikad nisu bili prirodni partneri. Za vrijeme Sovjetskog saveza, dvije su se zemlje našle na suprotnim ideološkim stranama. Američki utjecaj u Iranu tvorio je osnovicu borbe protiv iranske komunističke partije Tudeh. Sovjeti su pomagali odličnicima Tudeha da organiziraju svoje ćelije po Iranu, ali uz malo uspjeha. U Tudehu su u svojoj mladosti sudjelovali i laički ideolozi Islamske revolucije, Ale Ahmad i Ali Šariati, prije nego su osnovicu svoje revolucionarne ideje povezali sa šijizmom kao egalitarnom denominacijom islama. Iako je Tudeh sudjelovao u Islamskoj revoluciji u širokoj koaliciji protiv šaha Pahlavija, kasnije je Islamska republika također zabranila komunističku partiju. Od tada su odnosi između dviju zemalja zastali.
Međutim, otkad je Ali Akbar Hašemi Rafsandžani putovao u Moskvu 1989., gdje ga je primio tadašnji sovjetski vođa Mihail Gorbačov, Iran je računao na Rusiju kao strateškog partnera. Iste godine umro je Homeini, a Rafsandžani je postao predsjednikom. U dva mandata (do 1997.), Rafsandžani je održavao dobre odnose s Rusijom kojoj je Iran postao najvećim trgovačkim partnerom na Bliskom istoku i glavni saveznik u regiji. U devedesetima Rusija je prodala Iranu oružje koje je pomoglo Islamskoj republici da oporavi vojnu infrastrukturu oštećenu u ratu s Irakom. Tijekom rata, najveći dobavljač oružja Iraku bio je upravo Sovjetski savez, ali prilike su se promijenile nakon iračke invazije na Kuvajt i raspada SSSR-a, te su se Iran i Rusija značajno približili.
Po prvi puta u dugoj povijesti, Iran i Rusija nisu graničili na kopnu, što je istovremeno smirilo mnoge napetosti između dvije zemlje. Iran sada graniči s malim i relativno slabim bivšim sovjetskim republikama Azerbajdžanom, Armenijom i Turkmenistanom, zemljama koje nisu sposobne ugroziti iranski teritorijalni integritet na način kako je to mogla Moskva u vrijeme carske Rusije i Sovjetskog saveza. Iranci su htjeli proširiti svoj utjecaj u tim zemljama, ali ipak tijekom devedesetih (pa i dalje), nisu mogli prodrijeti u zemlje Kavkaza i Srednje Azije. Propast sovjetske države uvela je i američke i britanske interese, posebno njihove naftne kompanije zainteresirane za ukorijenjivanje u području Kaspijskog mora, što je dodatno povezalo Moskvu i Teheran.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
