Danas i sutra u Panami se održava sedmi po redu Summit Amerika u organizaciji OAS-a (Organizacija Američkih Zemalja). Na ovom summitu biti će nazočni šefovi država i ministri vanjskih poslova iz 34 država, a po prvi puta biti će nazočna i Kuba.
OAS je organizacija koja je osnovana 30. travnja 1948., a sjedište organizacije je u Washingtonu. Navodi se kako je cilj organizacije promovirati regionalnu solidarnost i suradnju između zemalja članica. Službeni moto organizacije je "Demokracija za mir, sigurnost i razvoj".
No, nema sumnje da je OAS uvijek bio pod snažnim utjecajem SAD-a te je upravo SAD potaknuo izbacivanje Kube iz ove organizacije 31. siječnja 1962. Tehnički Kuba je i dalje bila članica OAS-a, no vlastima - koje su se identificirale kao "marksitičko-lenjinističke" - zabranjeno je predstavljanje zemlje pred OAS-om.
Puno je godina prošlo otkako se kubansko vodstvo protjeralo iz prisustvovanja na OAS summitima. No, situacija se zadnjih mjeseci naglo počela mijenjati. Kako je već i poznato, došlo je do iznenadnog i naglog zatopljenja odnosa između Havane i Washingtona.
Nažalost ovdje nije riječ o tome da su dva stara rivala odlučila zakopati ratnu sjekiru već postoje brojni drugi razlozi s obje strane. Kuba očito ne može graditi "socijalizam u jednoj zemlji" i treba joj ukidanje američkog ekonomskog embarga koji ju je do sada koštao neizmjerne količine novca. Drugim riječima, Kuba je svjesna da mora proći kroz neke transformacije, da je socijalizam živi model koji se mora nadograđivati novim idejama i trendovima da bi ostao ideološki konkurentan, jer stare metode su zaista već stare.
No, da je Kubi baš toliko hitno ulaziti u proces zatopljenja odnosa sa SAD-om, i nije, na žurne poteze prije potiče u ovom slučaju SAD. Riječ je o specifičnoj strategiji američkog predsjednika Baracka Obame koji američki interes brani pravovremenom diplomacijom imajući dobar osjećaj za trenutak, a kada govorimo o Kubi onda zaista i jest stvar trenutka - naime, već neko vrijeme (a Washington je toga svjestan) američki potencijalni konkurenti gledaju kako ući na kubansko tržište. Riječ je o važnom karipskom tržištu, ali ne o tolikom tržištu da bi bilo mjesta za svih.
U Washingtonu znaju da aktualni ustroj kubanskih vlasti nimalo ne smeta zemljama kao što su Rusija i Kina, ali i Europska Unija je počela pokazivati sve veću spremnost na kompromis po tom pitanju. Obama je dobro procijenio da je jedini način da SAD zadrži utjecaj - a do sada su radili na tome da spriječe vanjski utjecaj - pokretanje približavanja nakon više od pola stoljeća animoziteta.
Sličnu stvar Obama je pokrenuo i s Iranom gdje se upravo očekuje konačna implementacija nuklearnog sporazuma koja će, bez sumnje, dovesti do povijesnih promjena u regiji i šire. Šteta, velika šteta, da Obama nije svoju vanjsku politiku vodio na ovaj način od početka svojih mandata, a ne tek pred kraj, jer koliko god se razina konfrontacije eventualno smanji prema Kubi i Iranu, njegova politika prema Siriji, i ranije prema Libiji, neće se moći zaboraviti.
Glede Kube, postoje još neki razlozi zašto je Obama požurio s ponovnim uspostavljanjem diplomatskih odnosa. Jedan od većih razloga je Venezuela, zemlja koja je i dalje upravljana određenim "eksperimentalnim" socijalističkim ustrojem kojeg je utemeljio pokojni Hugo Chaveza.
SAD se danas puno, puno više, boji Venezuele nego Kube. Kuba ideološki više nije prijetnja SAD-u, njena ideološka "oštrica" danas se svodi na raspravu o unutarnjim reformama, odnosno na raspravu o tome "kako biti više kao Venezuela". Venezuela s druge strane je zemlja s gotovo trostruko većom populacijom (29 milijuna naprama 11 milijuna). Socijalizam na Venezueli ne može se nazivati nikakvim "režimom", riječ je o demokratskom socijalizmu - predsjednik Nicolas Maduro, kao i njegov prethodnik Hugo Chavez, legitimno je pobijedio na predsjedničkim izborima i njegovu pobjedu priznaju sve ozbiljne promatračke organizacije.
Zašto se onda SAD boji Venezuele, zar nije cilj SAD-a promovirati demokraciju u Latinskoj Americi? Naravno da ne, u takve priče vjeruju još samo vrlo naivni i vrlo neuki - povijest prošlog stoljeća, ali djelomično i ovog, povijest je američke borbe protiv latinskoameričke demokracije.
Odobrenja za "Prljavi rat" u Argentini, potpora za državni udar u Brazilu koji je 1964. otpočeo 20 godina vladavine brutalnog vojnog režima, sudjelovanje u organizaciji atentata na demokratski izabranog čileanskog ljevičarskog predsjednika Salvadora Allendea 1973., teroristički napadi i invazija na Kubu, upletenost u državni udar kojime je srušen možda i jedini pravi demokratski lider Haitija, Jean-Bertrand Aristide. Lista je iznimno dugačka, a uključuje i zemlje poput Hondurasa, Paname, Nikaragve, Urugvaja... Zapravo teško da ima ijedne zemlje u cijeloj Latinskoj Americi u koju se SAD nije drsko uplitao, a često upravo protiv demokratskih načela i principa.
Ako bismo bili pošteni i sve detaljno zbrojili i oduzeli, brzo bi se ispostavilo da je SAD, navodno promotor demokracije u svijetu, zapravo najveći neprijatelj demokracije - naročito u Latinskoj Americi, ali i gotovo svugdje u svijetu. SAD danas "žali" zbog nedostatka demokracije u, primjerice, Iranu, a upravo je američka CIA bila ključna u rušenju demokratske vlasti u Iranu, prije izbijanja Iranske Revolucije.
Ono što SAD naziva demokracijom nema gotovo nikakve veze s pravim konceptom demokracije - ono što SAD promovira po svijetu je samo bezrezervno podilaženje SAD-u u političkom i gospodarskom smislu. Drugim riječima, riječ je o kolonijalizmu novog doba.
Što se tiče Latinske Amerike, SAD u svom latinoameričkom "dvorištu" preferira brutalne lidere, po mogućnosti fašističkih korijena i metoda. Neke od najstrašnijih priča 20-og stoljeća, ako izuzmemo Drugi svjetski rat, upravo su periodi diktatura u zemljama Latinske Amerike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
