Izgleda kako se referendum o odcjepljenju poprilično obio o glavu Iračkom Kurdistanu - naime, kako prenosi novinska agencija Reuters, iračka vojska probila se s lakoćom kroz kurdske redove sve do turske granice te su tamo preuzeli kontrolu nad jednim od glavnih graničnih prijelaza.
Ovo je poprilično značajno zbog činjenice da iračka vojska na ovom prostoru nije bila već desetljećima. Podsjetimo, Irački Kurdistan kao autonomna regija nastao je na temelju uvođenja zone zabrane leta nad prostorom sjevernog Iraka još 90-ih od strane Zapadnih sila. Zona zabrane leta uvedena je tada kako bi se spriječilo Saddamove snage da dalje napadaju Kurde (zona zabrane leta uvedena je i na jugu Iraka gdje većinom žive šijiti).
Podsjetimo, cijela kopnena granica između Turske i Iraka nalazi se na prostoru autonomne regije Irački Kurdistan. Sada se iračka vojska tamo nalazi po prvi puta u ovom stoljeću. Na granici su se susreli s turskom vojskom - naime, Ankara je poprilično voljna ući u Irak i pomoći Bagdadu u obračunu s Kurdima, naročito tamo gdje se nalaze kampovi PKK-a, no Bagdad za sada nije donio takvo odobrenje.
Lider Iračkih Kurda, predsjednik Massoud Barzani, podnio je ovog tjedna ostavku ističući kako je razočaran zbog činjenice da ih njihovi saveznici, SAD, nisu podržali (vidi: Ogorčeni predsjednik Iračkog Kurdistana podnio ostavku: "SAD je izdao Kurde iako smo se zajedno borili protiv ISIL-a, dozvolili su Bagdadu da nas napadne i to s američkim oružjem - nitko nije uz nas osim naših planina").
Ovo je još jedan tipičan poučak za američke političke i geopolitičke saveznike koji savezništvo doživljavaju na jedan posve pogrešan način. SAD, kao najveća svjetska sila, ne gradi savezništva oko ideje zajedničkog djelovanja i uvažavanja međusobnih interesa već isključivo na temelju odnosa superiornosti i inferiornosti. One zemlje koje na vrijeme ne prepoznaju ta "pravila igre" dovode se u situaciju u kojoj mogu izgubiti jako puno, možda i sve.
Iračka i turska vojska na granici Irački Kurdistan nije država, ali je željela biti. Uz američku potporu svakako je mogla i biti, ali ta potpora je izostala i sada se moraju nositi s posljedicama. Barzani je itekako svjestan problema u koji se Irački Kurdistan doveo i sada dajući ostavku zapravo bježi od vrlo teške situacije.
Podsjetimo, prije svega nekoliko tjedana Irački Kurdi imali su razloga za optimizam. 2014. godine ISIL je poharao ogromne prostore Iraka, skoro da su došli pred vrata Bagdada. Veliki gradovi poput Mosula i Tikrita pali su doslovno preko noći. Teroristi su zagospodarili sjevernim Irakom i napredovali su čvrsto iz pravca zapada gdje se nalazi grad Faludža koji je već godinama epicentar za izbijanje islamističkih pobuna.
Iračka vojska, koju je SAD svojim novcem i za svoje potrebe gradio godinama, jednostavno se raspala. U samom ISIL-u pak su bili brojni pripadnici iz perioda Saddamovog režima. Iako nekima to može zvučati vrlo kontradiktorno, jer Irak je za vrijeme Saddama Husseina ipak bio sekularna država, jedna od sekularnijih na Bliskom istoku, što se moglo vidjeti u raznim aspektima, od prava žena pa nadalje. No, Saddam je bio diktator i tako je vladao.
No, 80-ih godina bio je "poželjni diktator" te je u tom periodu imao dobre odnose sa SAD-om i američkim saveznicima jer je deset godina vodio strašan i krvav rat protiv Irana. U konačnici se Iran, uz ogromne žrtve, ipak obranio od agresije. Nakon toga Saddam, razočaran što ga američki saveznici nisu podržali nakon, počinje "igrati po svom", ali zapravo prvo slijedi još jedan primjer "gluhog telefona" neke vrste koji se sada desio i Iračkim Kurdima. Naime, Saddam je uistinu vjerovao da će SAD odobriti, okrećući glavu, njegov upad u Kuvajt i aneksiju istog (smatrao je kako mu to pripada, djelom zbog povijesnih čimbenika, ali još i više zbog toga što je na taj način želio namiriti velike troškove koje je Irak nagomilao za vrijeme dugog rata protiv Irana).
Mislio je tako, i mislio je krivo. Kao što je i danas Barzani mislio da će ga SAD podržati, i isto je mislio krivo. SAD se nakon iračke invazije i aneksije Kuvajta okrenuo protiv Iraka i tada odjednom dojučerašnji saveznik broj jedan protiv Irana postaje glavni neprijatelj.
Nakon napada na Irak 90-ih, za vrijeme operacije Pustinjska oluja, i uvođenja ranije spomenutih zona zabrane leta na jugu i sjeveru Iraka, znatno veća eskalacija dogodila se 2003. kada je George W. Bush pokrenuo invaziju na Irak, koristeći period nabujalog militarizma u SAD-u nakon napada na New York 11. rujna 2001.
Američka invazija na Irak bila je brutalna, prema pojedinim izvorima ubijeno je i više od milijun ljudi. Saddam je srušen i pogubljen, a SAD tada donosi odluku koja će ih kasnije poprilično koštati (posljedice bi se tek mogle osjetiti još i snažnije) - naime, raspuštaju cijelu iračku vojsku i kreću graditi novu. Novu vojsku, novu Vladu, novu državu - u punoj snazi je američka ideologija "izgradnje država", a kao što to često biva u slučajevima kolonijalizma i neo-kolonijalizma, nove države se grade na etničkim i sektaškim osnovama.
Saddam je bio sunit, šijiti su bili potlačeni. SAD pak sada bira šijite i njih stavlja na vrh, a to pak dovodi do toga da su suniti postali potlačeni. I upravo zbog toga, iz velike raspuštene iračke vojske iz ere Saddama dolaze novi radikalizirani suniti i oni u konačnici postaju ISIL, a njihova mržnja prema šijitima je ogromna. Ovakve mržnje viđali smo i ranije, svugdje gdje su strane sile ulazile s taktikom "podijeli pa vladaj", od Ruande, Konga pa nadalje.
No, vratimo se na ljeto 2014. ISIL osvaja Irak, padaju gradovi pred njima, a nova iračka vojska koju je SAD gradio potpuno se raspala. U tom trenutku jedina adekvatna i organizirana borbena sila na prostoru Iraka ostaju iračke kurdske Pešmerga snage. Oni pružaju žestoki otpor ISIL-u koji ne uspijeva nimalo probiti njihov teritorij. Štoviše, Irački Kurdi uskoro pokreću velike ofenzive protiv terorista i osvajaju znatan prostor oko zone svoje autonomne regije, uključujući i grad Kirkuk oko kojeg i u kojem se nalaze velika nalazišta nafte. Sve to su mislili, nadali se, uključiti u novu državu, nezavisni Irački Kurdistan, i sada gube sve jer iračka vojska u velikoj je operaciji gotovo sve već uzela natrag i pitanje je gdje će se zaustaviti.
Sve to vrijeme SAD podupire Kurde i potiču ih da napadaju ISIL sve dalje i dalje. Jesu li im nešto u to vrijeme obećali? Nešto tipa "osvojeno-vaše"? Tko zna, moguće je, možda Barzani odluči i o tome progovoriti jednog dana.
U svakom slučaju, Irački Kurdi su i ranije imali osjećaj da su oni zapravo američki protektorat neke vrste. Erbil se razvio u veliki moderni grad. Odnosi sa Zapadom bili su u stalnom uzlazu. Imali su dobre odnose čak i s Turskom iako je Turska u isto vrijeme brutalno napadala kurdske pobunjenike u svojoj zemlji i kasnije u Siriji. Izgledalo je kako je Barzani vrlo lukav političar koji uspijeva naći idealnu ravnotežu između velikih sila osluškujući sve vrijeme priče o tome kako se SAD sprema na veliko prekrajanja granica Bliskog istoka, a u javnosti se pojavljuju i razne karte na kojima se nalazi kurdska država.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
