Amerika se vraća u Afganistan, gdje ova država vodi najdulji rat u svojoj povijesti. Razlog povećanja američkih trupa u Afganistanu, međutim, nije dio neke jasne strategije već samo tehničkih širokih zahvata koje se tiču povećanja specijalnih snaga koje bi obučavale i pomagale afganistanskim sigurnosnim snagama; široki plan za hvatanje pomagača talibanima u Pakistanu; pozicioniranje više zračnih snaga i artiljerije; politička predanost očuvanju trenutačne vlade u Kabulu. Ipak, Donald Trump nije mnogo govorio o toj predanosti Afganistanu. Zapravo, svi su pokazatelji da ne želi stvarati dugogodišnje dogovore s Kabulom i ponavljati odnos kakav su imali Barack Obama i George W Bush s afganistanskom vladom.
Danas je u Afganistanu prisutno oko 8500 američkih vojnika te mnoge ugovorne snage koje pružaju logističku potporu borcima. Na sastanku s ministrom obrane Jamesom Mattisom i ministrom vanjskih poslova Rexom Tillersonom, te sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost H.R. McMasterom, Trump je odlučio ukinuti gornju granicu broja američkih vojnika u Afganistanu, te se još uvijek treba odlučiti za koju će se brojku povećati američko prisustvo. Pregovara se o slanju dodatnih četiri tisuće vojnika. Sve je to potrebno da se izbjegne katastrofa američkog plana u Afganistanu i pad vlade u Kabulu koja polako ali sigurno od 2015. gubi bitku s talibanima. Američki vojni dužnosnici su potvrdili u svjedočenjima pred Kongresom da SAD gube taj rat, a sve žešći bombaški napadi, nedavno i u samom središtu diplomatske zone u Kabulu, pokazuju da se vraća vrijeme većih borbi na terenu.
Trump želi završiti ovu nelagodu što prije i što brže. Stoga je i bacio 'majku svih bombi' najveću nenuklearnu bombu u američkom arsenalu, na Daešove tunele i pećine na afganistansko-pakistanskoj poroznoj granici, pri čemu je poginulo oko stotinu džihadista. No jedna velika bomba ne može učiniti mnogo da se razbije lanac terorizma i talibanske prijetnje u zemlji koja jedva živi kao zajednički teritorij pod Kabulom. Trump je jedva spomenuo Afganistan tijekom predizborne kampanje, koncentrirajući svoje vanjskopolitičke inicijative na razbijanje Daeša u Siriji i Iraku. Ali i njegovi prethodnici su bili neuspješni u vraćanju pozornosti na Afganistan. Obama je uspio eliminirati većinu mreže Al Kaide u Afganistanu, ali nije uspio utišati talibansku pobunu protiv Kabula. Kako je fokus preseljen prvo na Irak, a potom na Siriju, u Afganistanu je došlo do tada nezamislivih pregovora središnje vlade i talibana. Sada predsjednik Ašraf Gani hvali ideju o slanju više trupa jer je njegova vlada izgubila značajnu količinu teritorija koje sada kontroliraju talibani. Američke su procjene da je oko 40 posto afganistanskog teritorija u rukama talibana.
Cjelokupna priča o broju trupa ionako je i za Obame bila politička, a ne vojna taktika, pa je tako politiziranje broja vojnika u Iraku i Afganistanu te odbrojavanje odlaska američkih vojnika pospješilo propast ovih država u koje su se slile terorističke snage. Odmah po usponu Daeša, Amerikanci su morali povećati broj snaga, a sada i Afganistan predstavlja isti scenarij. Konačni cilj povećanja američkih snaga u Kabulu vide kao stvaranje samoodrživih afganistanskih snaga do 2020. te stvaranje snažne vlade koja će u što skorije vrijeme ostvariti politički dogovor s talibanima, ako među njima neće biti ekstremističkih islamističkih ideja. Da bi se to doista i održalo, potreban je bolji regionalni pristup i osobito suradnja s Pakistanom, čija vlada mora disciplinirati svoju tajnu službu i vojsku koji su skloni talibanima i destabilizaciji svog susjeda. Poznato je da su Pakistanci pomogli u sakrivanju i financiranju talibanskih frakcija koje su izvršile niz napada u Afganistanu, uključujući nedavni bombaški nalet u Kabulu.
Afganistan se vraća kao bumerang američke neoimperijalističke težnje za vječitim ulaskom u geopolitički Heartland Azije. Kao i u drugim američkim ratovima i ovaj odražava samo sirovu silu vodeće svjetske talasokracije, ali ne i strategiju i taktiku koja može služiti američkim interesima. Zapravo, Trump je ironično u pravu kada se odlučuje za izolacionističku politiku jer je vanjska politika SAD-a vječito šuplja i puna neznanja i nerazumijevanja drugih politika i društava, a jedino unutar sjevernoameričkog kontinenta uspijeva određivati idejno sadržajne teme. I sama geopolitička strategija određivanja Heartlanda i Rimlanda je previše pojednostavljena vizija svijeta u kojoj se ne obraća pažnja na složena povijesno-kontekstualna zaleđa u danom području.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
