Amerika se vraća u Afganistan, gdje ova država vodi najdulji rat u svojoj povijesti. Razlog povećanja američkih trupa u Afganistanu, međutim, nije dio neke jasne strategije već samo tehničkih širokih zahvata koje se tiču povećanja specijalnih snaga koje bi obučavale i pomagale afganistanskim sigurnosnim snagama; široki plan za hvatanje pomagača talibanima u Pakistanu; pozicioniranje više zračnih snaga i artiljerije; politička predanost očuvanju trenutačne vlade u Kabulu. Ipak, Donald Trump nije mnogo govorio o toj predanosti Afganistanu. Zapravo, svi su pokazatelji da ne želi stvarati dugogodišnje dogovore s Kabulom i ponavljati odnos kakav su imali Barack Obama i George W Bush s afganistanskom vladom.
Danas je u Afganistanu prisutno oko 8500 američkih vojnika te mnoge ugovorne snage koje pružaju logističku potporu borcima. Na sastanku s ministrom obrane Jamesom Mattisom i ministrom vanjskih poslova Rexom Tillersonom, te sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost H.R. McMasterom, Trump je odlučio ukinuti gornju granicu broja američkih vojnika u Afganistanu, te se još uvijek treba odlučiti za koju će se brojku povećati američko prisustvo. Pregovara se o slanju dodatnih četiri tisuće vojnika. Sve je to potrebno da se izbjegne katastrofa američkog plana u Afganistanu i pad vlade u Kabulu koja polako ali sigurno od 2015. gubi bitku s talibanima. Američki vojni dužnosnici su potvrdili u svjedočenjima pred Kongresom da SAD gube taj rat, a sve žešći bombaški napadi, nedavno i u samom središtu diplomatske zone u Kabulu, pokazuju da se vraća vrijeme većih borbi na terenu.
Trump želi završiti ovu nelagodu što prije i što brže. Stoga je i bacio 'majku svih bombi' najveću nenuklearnu bombu u američkom arsenalu, na Daešove tunele i pećine na afganistansko-pakistanskoj poroznoj granici, pri čemu je poginulo oko stotinu džihadista. No jedna velika bomba ne može učiniti mnogo da se razbije lanac terorizma i talibanske prijetnje u zemlji koja jedva živi kao zajednički teritorij pod Kabulom. Trump je jedva spomenuo Afganistan tijekom predizborne kampanje, koncentrirajući svoje vanjskopolitičke inicijative na razbijanje Daeša u Siriji i Iraku. Ali i njegovi prethodnici su bili neuspješni u vraćanju pozornosti na Afganistan. Obama je uspio eliminirati većinu mreže Al Kaide u Afganistanu, ali nije uspio utišati talibansku pobunu protiv Kabula. Kako je fokus preseljen prvo na Irak, a potom na Siriju, u Afganistanu je došlo do tada nezamislivih pregovora središnje vlade i talibana. Sada predsjednik Ašraf Gani hvali ideju o slanju više trupa jer je njegova vlada izgubila značajnu količinu teritorija koje sada kontroliraju talibani. Američke su procjene da je oko 40 posto afganistanskog teritorija u rukama talibana.
Cjelokupna priča o broju trupa ionako je i za Obame bila politička, a ne vojna taktika, pa je tako politiziranje broja vojnika u Iraku i Afganistanu te odbrojavanje odlaska američkih vojnika pospješilo propast ovih država u koje su se slile terorističke snage. Odmah po usponu Daeša, Amerikanci su morali povećati broj snaga, a sada i Afganistan predstavlja isti scenarij. Konačni cilj povećanja američkih snaga u Kabulu vide kao stvaranje samoodrživih afganistanskih snaga do 2020. te stvaranje snažne vlade koja će u što skorije vrijeme ostvariti politički dogovor s talibanima, ako među njima neće biti ekstremističkih islamističkih ideja. Da bi se to doista i održalo, potreban je bolji regionalni pristup i osobito suradnja s Pakistanom, čija vlada mora disciplinirati svoju tajnu službu i vojsku koji su skloni talibanima i destabilizaciji svog susjeda. Poznato je da su Pakistanci pomogli u sakrivanju i financiranju talibanskih frakcija koje su izvršile niz napada u Afganistanu, uključujući nedavni bombaški nalet u Kabulu.
Afganistan se vraća kao bumerang američke neoimperijalističke težnje za vječitim ulaskom u geopolitički Heartland Azije. Kao i u drugim američkim ratovima i ovaj odražava samo sirovu silu vodeće svjetske talasokracije, ali ne i strategiju i taktiku koja može služiti američkim interesima. Zapravo, Trump je ironično u pravu kada se odlučuje za izolacionističku politiku jer je vanjska politika SAD-a vječito šuplja i puna neznanja i nerazumijevanja drugih politika i društava, a jedino unutar sjevernoameričkog kontinenta uspijeva određivati idejno sadržajne teme. I sama geopolitička strategija određivanja Heartlanda i Rimlanda je previše pojednostavljena vizija svijeta u kojoj se ne obraća pažnja na složena povijesno-kontekstualna zaleđa u danom području.
Uspjeh američke inicijative će već biti izbjegavanje katastrofe, ali i za taj cilj SAD će morati potrošiti godine i novce kako bi se izgradile afganistanske političke institucije. Već sada Afganistan košta Amerikance tri milijarde dolara mjesečno, a ako se strategija iz kruga ministra Mattisa krene razrađivati Amerika će se opet naći u ratu koji već sada traje 16 godina i u kojemu je poginulo preko dvije tisuće Amerikanaca. Cijena je to i nesuradnje na terenu, neprihvaćanje uloge Kine, Rusije, Indije i Irana koji su daleko više kapacitirani za dugoročnije rješavanje problema afganistanske države od Amerikanaca.
Uz sve to, Washington neće uspjeti u svojim nakanama sve dok suštinski ne promijeni svoj stav prema Pakistanu. Od 2001. Pakistan se postavlja kao nezaobilazni saveznik u borbi protiv terorizma, ali zapravo dobiva bogatu američku vojnu i razvojnu pomoć dok istovremeno štiti talibane i mrežu Haqqani. U političkom smislu se Islamabad vješto prikazao Amerikancima kao ključ mira u Afganistanu, te da bi napuštanje pakistanske veze rezultiralo nuklearnim terorizmom. Mnogima je nepoznato zašto se Pakistan toliko silno trudi rukovoditi afganistanskim unutarnjim pitanjima. Neki upućuju na Durandovu liniju, razgraničenje između dviju država koje i dalje predstavlja predmet spora između Kabula i Islamabada. Postoje brojni pragmatični i međusobno korisni načini rješavanja ovog pitanja, ali je Pakistan fiksiran na nametanje priznavanja svoje priče bez davanja bilo kakvog ustupka.
No, pakistanske su ambicije daleko veće. Pakistanska doktrina strateške dubine u Afganistanu se opravdava strahom od napada iz Indije, te je to jedan od glavnih razloga zašto Islamabad neprestano želi postaviti marionetsku vladu u Kabulu. U tu su svrhu pripadnici obavještajne zajednice ISI stvorili talibane, ali je to projekt koji je već u počecima skrenuo krivo. Osim stvaranja afganistanskih sadista, nastale su i razne skupine pakistanskih talibana, očuvana je al-Kaida, a u Pakistanu svoje utočište nalaze i razne srednjoazijske i kineske radikalne skupine. Međutim, Pakistan nije mogao postati kumom svjetskih terorističkih organizacija da u proteklih 16 godina nema potporu SAD-a.
Ni ta poveznica nije posve jasna. Da li su Amerikanci značajno predugo stekli krivu percepciju svog pakistanskog saveznika, da li je pakistanski lobi u Washingtonu toliko jak, ili jednostavno ne postoji ništa drugo do kaotičnog pristupa Afganistanu i Pakistanu? Koji god razlog bio, Washington nikada nije izazivao pakistansko ponašanje nikakvim ozbiljnim i upornim pitanjima. Tek u proljeće prošle godine je došlo do ukidanja američke pomoći Pakistanu, kada je Kongres izglasao zakon uvodeći striktne uvjete za 450 milijuna dolara vrijednu pomoć Pakistanu i odbio financirati osam F-16 zrakoplova koji su trebali biti dani kao dar. Od 2002. prosječna godišnja američka pomoć Pakistanu bila je oko dvije milijarde dolara. Samo 2010. je Pakistan dobio 4,5 milijardi dolara u vojnoj i razvojnoj pomoći, ali to nije spriječilo da velika većina Pakistanaca smatra Ameriku neprijateljem.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
