Mnogi će se složiti kako UN nije idealna institucija. UN je do sada u više navrata pokazao kako nije u stanju zaustaviti, a niti privesti kraju, neke od brojnih vojnih sukoba koji trenutačno traju u svijetu. Neki će reći kako je pak riječ o instituciji koja, bez obzira na svoje deklarirane ciljeve, u suštini nije demokratska već predstavlja globalno tijelo u kojem glavnu riječ vode isključivo najveće sile.
U svemu tome, nedvojbeno, ima istine, no, UN je također dio današnje stvarnosti te još uvijek predstavlja jedino međunarodno tijelo gdje o pojedinim pitanjima mogu govoriti sve članice, odnosno gotovo sve zemlje svijeta.
Kritizirati UN je lako, naročito kada se uzme u obzir da sam UN svojim kritičarima daje toliko materijala po tom pitanju. UN je mnoge razočarao u mnogima sferama - pitanje rata i mira samo je jedna od njih. Tu su također i pitanja okoliša, društvenih i ljudskih prava (dovoljno je samo reći kako se u Vijeću za ljudska prava trenutačno nalazi jedna Saudijska Arabija).
Unatoč svim kritikama i pozivima na reformu, UN se nastavio širiti - uključujući njihovu aktivnost, osoblje i budžet.
Ipak, kako bi izgledao svijet bez UN-a u ovom trenutku? To je pitanje o kojem kritičari ne vode dovoljno debata.
Može se spekulirati o raznim scenarijima, no jedan od njih mogao bi biti, primjerice, potpuna dominacija Zapadnih sila i/ili NATO pakta nad ostatkom svijeta. Naravno, za neke bi to bio idealan scenarij i uvod u globalni mir pod kontrolom jednog centra. Za druge bi to bilo širenje filozofije Divljeg zapada na kompletnu planetu, odnosno globalnog sistema u kojem bi svaki nepodobni, odnosno neposlušni, akter postao ubrzo meta vojne sile.
Kako nas onda UN danas "brani" od takve stvarnosti? Zapravo sam UN kao organizacija nema previše veze s time, ono što svijetu daje određenu stabilnost je UN Vijeće sigurnosti, odnosno vrhovno UN vijeće u kojem imamo pet stalnih članica koje imaju mogućnost uložiti svoj veto na odluke, odnosno prijedloge, drugih.
Tih 5 članica su: SAD, Francuska, Britanija, Kina i Rusija koja je svoje mjesto naslijedila od SSSR-a.
Dakle, imamo tri sile Zapada i dvije sile Istoka. Taj omjer je svakako važan, no dovoljno je da samo jedna od ovih pet uloži veto na neku rezoluciju pa da ona ne prođe.
Je li pošteno da od 193 članice UN-a samo njih 5 ima pravo ulagati veto? Naravno da nije, ali svijet jednostavno tako još uvijek funkcionira, prema zakonu jačega. Dakako, bilo bi daleko poštenije da veću važnost imaju odluke UN Generalne skupštine u kojoj pri glasanju sudjeluju svih 193 članice, no, čak i njihove odluke treba odobriti UN Vijeće sigurnosti, odnosno ne uložiti veto.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
