Posjet Nancy Pelosi Tajvanu mogao bi se pamtiti kao prekretnica, početak krize koja neminovno vodi prema ratu u istočnoj Aziji

Na prvi pogled jučerašnji dolazak Nancy Pelosi može se interpretirati kao američka uspješna provokacija Kine, možda čak vanjskopolitički trijumf SAD-a jer Peking je poprilično oštro zaprijetio da neće tolerirati takve poteze. Ako se gleda iz te perspektive ovo je još jedan američki potez u kojem kinesko vodstvo izgleda nemoćno i može se samo ljutiti ili odašiljati oštre, ali samo verbalne poruke.

Na što to podsjeća? Poprilično podsjeća na američke akcije prolaska ratnih brodova kroz dijelove Južnog kineskog mora koje Kina svojata kao svoje (a svojata ga još i cijeli niz zemalja regije). SAD pak prolaskom kroz kinesku proglašenu zonu direktno krši važnost iste pokazujući Kini (i ostatku Azije) da su kineska (samo)proglašenja zapravo nevažeća. To se dogodilo mnogo puta jer SAD zna da Kina neće vojno uzvratiti, a svaki put kineski odgovor je skoro pa identičan - to su prosvjedne diplomatske note u kojima se američke poteze naziva provokativnima i "nedopustivima".

Čak i ova aktualna reakcija na dolazak Pelosi na susjedni Tajvan nešto je što će iz Washingtona opisati i otpisati kao ljuto kinesko "brćkanje" raketama i brodovima u Tajvanskom tjesnacu.

Ipak, ako su to američke vanjskopolitičke pobjede, nisu velike, važniji je širi kontekst i ambicija iza ovog posjeta. Jer ovo je, po svemu sudeći, tek početak veće eskalacije napetosti između Kine i SAD-a.

Najlošiji potez Kine u ovom trenutku bio bi nekakva ishitrena reakcija. Kinesko ministarstvo vanjskih poslova poručilo je kako će SAD "platiti cijenu" zbog ovog poteza. Ali kako? To je sad na Pekingu, a odgovor možda neće doći danas, niti sutra, niti za mjesec, a možda ni za godinu. Je li to znak kineske slabosti? Ne mora biti, može biti upravo suprotno.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.