Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko najavio je 17. travnja kako bi Ukrajina mogla imati neovisnu i ujedinjenu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu već 28. srpnja, na dan obljetnice prihvaćanja kršćanstva u Kijevskoj Rusiji. Ovaj prijedlog je dao nakon što je Vrhovna Rada, ukrajinski parlament, glasovao za potporu predsjedničkoj inicijativi pri ekumenskom patrijarhu Bartolomeju II. za davanje statusa autokefalnosti i ujedinjenju Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve. Tijekom službenog posjeta Istanbulu, Porošenko se susreo s patrijarhom Bartolomejem koji su održali dugačak susret. Čak sedam sati rasprava iza zatvorenih vrata je bilo potrebno prije nego li je Porošenko najavio kako je Ukrajina bliže nego ikad pojavi ujedinjene pravoslavne crkve. Ukrajinski predsjednik nije dao detalje svog sastanka ili detaljni dogovor kakav je postignut s ekumenskim patrijarhom. Oporba u ukrajinskom parlamentu govori kako je sve to samo trik kojim se Porošenko služi ne bi li dobio bolju poziciju za predsjedničke izbore koji se održavaju iduće godine. Svakako Porošenko koristi ove razgovore za svoju političku karijeru, ali ipak je priznavanje Kijevske patrijaršije velika stvar za Ukrajinu: tako je za ove napore glasovalo 268 parlamentarnih zastupnika, što je daleko više od 132 zastupnika iz stranke predsjednika.
Kršćanstvo, koje je u svojoj misiji nepodijeljeno (univerzalno), u praksi je povezano s trima kulturama: semitskom, grčkom i latinskom. Kao posljedica prve podjele, semitski kršćani Sirije, sa svojom uspješnom teološkom i književnom školom, bivaju odsječeni od ostaloga kršćanstva. Zatim je, nakon drugoga rascjepa, zabijen klin između grčke i rimske kršćanske tradicije. Posljedica toga je da je glavni kulturni utjecaj na Pravoslavnu crkvu bio upravo utjecaj Grčke. Međutim to ne znači da je Pravoslavna crkva isključivo Grčka crkva jer i sirijski i latinski svećenici imaju svoje mjesto u pravoslavnoj predaji. Kako je Pravoslavna crkva bila ograničena najprije s istoka, a potom i sa zapada, širila se prema sjeveru. Godine 863. slavenski apostoli sveti Ćiril i Metod otputovali su na sjever kako bi proširili svoju misionarsku zadaću preko granica Bizantskoga Carstva, a njihovi su napori na koncu doveli do obraćanja na kršćanstvo Bugarske, Srbije i Rusije. Kako je bizantska moć slabjela, te su nove sjeverne Crkve dobivale na značenju, a kad su Turci 1453. osvojili Carigrad, Moskovska je kneževina već bila spremna preuzeti ulogu Bizanta kao zaštitnika pravoslavnoga svijeta.
U posljednja dva stoljeća situacija se izokrenula. Iako je Carigrad i dalje središte turskih zemalja, on je tek blijeda sjenka minule slave; pravoslavni kršćani Grčke počinju se 1821. godine oslobađati dok, s druge strane, Ruska crkva u dvadesetom stoljeću sedamdeset godina trpi pod vlašću jedne agresivne protukršćanske sile. To su glavne etape koje su određivale izvanjski razvoj Pravoslavne crkve. Sa zemljopisne točke gledišta, njezino glavno područje nalazi se u istočnoj Europi i Rusiji te uz istočne obale Sredozemnoga mora. U njezinu sastavu danas su sljedeće samostalne ili autokefalne Crkve: opstaju četiri stare patrijaršije (Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jeruzalemska), devet drugih autokefalnih Crkava (Ruska, Srpska, Rumunjska, Bugarska, Gruzijska, Ciparska, Grčka, Poljska i Albanska) te samostalne pravoslavne crkve (Češka i Slovačka, Sinajska, Finska, Japanska, Kineska). Sve druge pravoslavne crkve nisu priznate – među njima su Ukrajinska, Makedonska, Crnogorska i niz drugih.
Pravoslavna crkva zapravo je obitelj samostalnih crkava. Nju ne drži na okupu neka središnja organizacija ili crkveni dostojanstvenik koji ima upravnu vlast nad cijelom zajednicom već svojevrsna dvostruka spona: jedinstvo u vjeri i zajedništvo svetih sakramenata. Svaka patrijaršija ili autokefalna Crkva, iako posvema samostalna, suglasna je s drugima u svim pitanjima crkvene doktrine kao što je prisutna i načelna suglasnost u pogledu svetih sakramenata. Ustvari, ima nekih neslaganja upravo među ruskim i ukrajinskim pravoslavnim vjernicima, ali to je iznimna situacija. U pravoslavlju ne postoji nitko tko bi imao položaj ekvivalentan položaju pape u Rimokatoličkoj crkvi. Carigradski patrijarh koji nosi i počasni naslov ekumenskog patrijarha još od shizme, doba crkvenog raskola između Istoka i Zapada, uživa posebno i počasno mjesto u pravoslavnim zajednicama; međutim, ni on nema pravo miješati se u unutarnje stvari drugih Crkava. Mnoge od tih lokalnih crkava su i nacionalne, jer su u prošlosti u pravoslavnim zemljama crkva i država bile tijesno povezane. Međutim, iako nezavisne države često imaju vlastitu autokefalnu crkvu, crkvene razdiobe ne koincidiraju nužno s državnim granicama. Teritoriji četiriju drevnih patrijaršija politički pripadaju različitim državama. Pravoslavna crkva savez je lokalnih crkava, ali ne uvijek i nacionalnih. Ona se ne temelji na političkom načelu državne crkve, što je važna i često neshvaćena osobina pravoslavlja.
Ukrajinski nacionalisti pokušavali su osnovati autokefalnu crkvu još otkako je 1992. godine patrijarh Filaret napustio Moskovsku patrijaršiju i osnovao svoju kongregaciju, Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Kijevske patrijaršije. Moskva je ekskomunicirala Filareta, a njegovo djelovanje proglasila anatemom. I ovdje se vidi kako se radi o političkim stvarima a ne o teologiji. Porošenko je u parlamentu to jasno pokazao rekavši kako je jedinstvo koje nadilazi crkveno ujedinjenje, glavno oružje u borbi protiv 'ruskog agresora'. Svećenici smatraju kako Moskva koristi svoj utjecaj u crkvi kao instrument hibridnog ratovanja protiv Ukrajine. U samoj zemlji taj stav jasno pobjeđuje. Od 27,8 milijuna ukrajinskih pravoslavaca, pripadnost Kijevskoj patrijaršiji nedvojbeno raste – od 12 posto 2000. godine do 25 posto u 2016. godini. Većina tog porasta proizlazi od 'vjernika' koji se prije nisu smatrali članovima niti jedne patrijaršije, no neobjavljeni rat protiv Rusije ih je naveo da i se bore i u vjerskom smislu. Vrlo optimistične studije govore da čak 46 posto Ukrajinaca pripada Kijevskoj patrijaršiji.
Dakako, ovaj poziv na autokefalnost dobio je oštar odgovor iz Moskovske patrijaršije koji upozoravaju kako je Moskva anektirala Kijevsku mitropoliju 1686. godine i od tada su ukrajinski klerici odgovorni Moskvi, a ne Carigradu. Ekumenski patrijarh doista nema dovoljno ovlasti da sam dade Ukrajini nezavisni status. No, ukrajinski kanonski pravnici smatraju da je ulazak Ukrajinaca u Moskovsku patrijaršiju učinjen pod prisilom, što već govori o kršenju kanonskog zakona, a Bartolomej je unilateralno prihvatio autokefalnost Estonske crkve 1996., Bugarske 1998. i Češke i Slovačke 2014. godine. Sva ova crkvena rasprava u pozadini ima posljedicu za ukrajinsku suverenost, utjecaj Moskve i općenito stanje svjetskog pravoslavlja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
